23. RIBAREVA RIBA

 

        Jedan je ribar u snu ulovio golemu ribu buljavih očiju. Riba ga je zaklinjala glasom nalik na mukanje:

        “Pusti me, čovječe – ta ionako ćeš me morati pustiti kad se probudiš. Ali meni je važno da me sada pustiš, jer moji mladunci ostaju bez mene nehranjeni i nebranjeni. Imat ćeš ih na duši, a duša ti je već preopterećena, čovječe. Smiluj nam se, koliko nas radi, toliko i sebe radi”. 

        “Ne bulazni, ribo! Kao što je tebi važno da te sada pustim, tako je i meni važno da te sada ne pustim. To jest, i meni je sada sada, kao i tebi. K tomu, nisi ti neki običan ulov. Ti si ulov mojega života”.

        “Ah”, uzdahnu riba”, kakav nesporazum. “Ja sam upravo suprotno: tvoj najveći životni promašaj. Vidjet ćeš to još jednom, ujutro”.

        “Zar da gubim vrijeme na bablje priče o jutru? Nitko još nije dokazao da jutro ima utjecaja na zbivanja u snu; jutro je naprosto komešanje otpadnih misli i želja iz sna. Zato, draga ribetino, tvoju molbu ne mogu uslišati”.

        I ribar, čvrsto držeći povraz, zabode harpun u golemu ribu. Ona je zakrvarila je i zamlatarala  repom, te se more uspjenilo, a čamac se gotovo prevrnuo. Ranjena riba mukala je kao stado goveda. Konopac se u ribarevoj ruci stade ludo odmotavati. Riba je zaronila u dubinu, prijeteći da će onamo povući i čamac. Ribar pokuša zadržati konopac; svom ga je snagom držao, te mu se ostrugaše dlanovi i popucaše tetive, a mišice se skvrčile kao gvozdeni čvorovi.

Osjeti da riba polako gubi snagu. Osjeti da i on malakše. Naposljetku se riba utišala, more se zastaklilo. Ribar stade izvlačiti div-lovinu, namotavajući konopac oko stupa. Prođe pola sata, prođe sat, a riba se ne pokaza na površini. Ribar je stenjao i vukao mrtvi teret, psujući i dahćući. Iz usta mu kuljalo mukanje kao od goveđega stada.

Naposljetku, predvečer, kad ga je stalo obuzimati pijanstvo sna, golema glava izroni na površinu. U njezinim se buljavim očima polako gasila ribareva slika.

Njemu dođe nekud neugodno od toga, pa se okrene i zagleda u pučinu, za kojom je bešumno tonulo sunce.

“Možda smo oboje mrtvi”? pomisli nehajno. I doda:

“Nije to loše stanje, ribo”.

Tako je ostao zagledan, sve dok nije primijetio da se pučina pretvara u dan, i da sunce upravo izranja iz mora.

Onda on iskoči iz čamca u kojemu je spavao, i spremi se za jutarnje ribarenje. Isplovi na pučinu, daleko, i sretne istu ribu, i ona ga zamoli isto: da ju poštedi, jer ima mladunce koji će ostati nehranjeni i nebranjeni. Ribar joj objasni da se takva riba ne hvata svakoga dana, i da on nije lud da ju pusti, jer dan je dan, sada je sada, a noć i san tko zna gdje su i da li su. I učini što je učinio u snu, pokret po pokret, i jauk po jauk.

 

Te noći, u snu, riba mu reče:

“Zar ne razumiješ da me nikada nećeš dokrajčiti? Uvijek ćeš me loviti i ubijati, a ja ću se uvijek vraćati da te pokušam od toga odvratiti. Da pokušam govoriti tvojemu srcu, da ti pokušam reći koga ti zapravo loviš i ubijaš. Pusti me, čovječe, pa ću i ja tebe pustiti”.

“Nisi ti neki običan ulov, pa da te pustim”.

“I dokle ćemo tako, reci mi”?

“Što se mene tiče, dovijeka”, odreže ribar.

“Što se mene tiče, i dulje”, odbrusi riba.

       

 

        Tko je čija udica, tko je čija lovina? O tomu još pravoga razgovora nema.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5.