Došla kornjača ( u ribarovom tijelu) kući a žena sa vrata pita:

-         Imali li što? Kakav je bio ulov?

Šutio je ribar jer je još bio u šoku od fizičke zamjene. Praznih ruku i pogleda buljio je u ženu.

-         Što ti je, upita žena, da nisi vidio duhove, vidim ništa nisi donio, znači još jedna gladna večer. Djeco , eto zahvalite tati jer je bio „vrijedan i jako se trudio“ pa ništa nije ulovio.

Udariše djeca u plač a i ribar.

 -Kad je to vidjela žena zaprepastila se:

 - S tobom nešto stvarno nije u redu, počeo si i plakati to nikada prije nisi radio. Molim te izađi van da djeca ne vide kakvog slabića imaju za oca.

A ribar , jer se nije znao nositi sa emocijama u ljudskom životu,počne tražiti svoj oklop, ali njega nigdje, sve je mekano na njegovom tijelu, osjeća kako mu srce ubrzano kuca, pa i suze mu teku, dok je bio kornjača to se nikada nije događalo. Nije nego sat vremena čovjek a već mu je teško, eh da je njemu sad oklop, skupio bi se dok opasnost ne prođe, a ovako..:(.

 - I opet reče njegova žena:

 -  Radiš neke čudne tikove sa glavom, što uvlačiš glavu u ramena. Što ti se dogodilo na moru. Reci!!!

Nije mogao ribar ženi ništa reći jer mu ne bi vjerovala ali je shvatio da je pogriješio te se jako trudio da zadovolji sve što se od njega tražilo u danom trenutku. Počeo je moliti Boga ( ni to nije prije radio ) da mu pomogne da se vrati u kornjačino tijelo. Svaki dan odlazio je na more bacao mrežu i želio susret sa ribarom u kornjačinom tijelu. Baš ga je zanimalo kako se on snašao u morskim dubinama.