15. RIBANJE I RIBARSKO PRIGOVARANJE

 

        Znalo se da u jednomu ribnjaku gradskoga parka nema riba, no ipak se dopuštalo da jedan čovjek tamo sjedi i uporno peca - satima, danima, mjesecima. Nitko mu ne htjede reći da peca uzalud. Jer svi su voljeli tu sliku: čovjeka, koji sjedi na rubu ribnjaka, zamišljen, nepomičan, netremice u vodu zagledan. Kao da vrši najvažniji posao na svijetu, pa mu je duhom i tijelom predan. Voljeli su što taj čovjek ne zna da je zaludan. Voljeli su da oni znaju da (on) jest.

        No jednomu se mladiću dala nažao ova ribičeva besmislenost. Prišao mu je i oprezno ga upitao:

        “Prijatelju, jesi li danas štogod upecao”?

        Čovjek odrečno odmahne glavom.

        “A jučer”?

        I opet odmah glavom.

        “A prekjučer? A  bilo kada”?

        I opet isto.

        “A hoćeš li ikada”?

        Čovjek i na to pitanje niječno zanjiše glavom.

        “Ti, onda, znaš da u ribnjaku nema riba”?

        Čovjek kimne.

        “Pa zašto onda pecaš“?!

        Sada se ribič prvi puta oglasi odrješito, malo otresito:

        “Zbog ribolovne opreme. Zar si slijep kod očiju, pa ne vidiš kako je krasna”?

 

 

        Je li besmislen onaj tko uživa u besmislu?

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6.      (još neobjavljeno)