Gutljaj moje jutarnje kave, odavno hladan, jer, moja kava je duga, duga ...U nju je ovog trenutka uronjeno sjećanje na tebe,koji si bio...samo bio moja neponovljena bol, koja se začudno otela konstrukciji ostanka, i iščeznula, baš kao ovaj dim iz šoljice, dok crna tečnost nije zaboravila žar svoje topline..

Sjećam se, naš zadnji susret bio je prije nekoliko godina.."U ime naše ljubavi i prijateljstva, dođi u naš kafić na kavu.."-pozvao si me, kad smo se nakon vječnosti, vidjeli opet na ulici..

O, kako sam te voljela...

Kako sam voljela tvoje narcisoidno gledanje u ogledalo, tvoje skrivanje svoje ranjivosti..

S tobom sam prvi puta poželjela potpunost..

A ti si se tek kretao tom stazom...

Sjećam se, koliko si često zaboravljao osjetiti druge, a ja sam također bila u tom nizu, ali, nije mi to smetalo..

Toliko želje da se volimo savršeno, toliko nadanja..

Bližio se Božić, kao sada.. Dolazio si k meni da budeš svoj do kraja, jer, tvoja dugogodišnja veza te umarala, iscrpljivala..Ti reče:"Pusti me još malo, trebam moment da to raskinem, a onda ...Bit će nebo otvoreno samo za nas.."

I opet tvoja zaljubljenost u samog sebe..

Rekoh ti, da u našoj ulici postoji jedna starica, koja živi u ruševini od kuće, loži na podu, nema peći,palo mi na pamet da joj odnesemo kolača..

Rekao si mi, da si čuo da ona baš nije pri sebi, da je čak i agresivna, da tjera sve od sebe,,

A ja opet.."pa Božić je..tiho ćemo ostaviti kolače ispred vrata, i otići"...

Htjela sam da u tebi potaknem samilost, da se konačno makneš od ogledala u kojem samo sebe vidiš..

I pristao si..

Nikad neću zaboraviti taj susret..Evo, prošle su dvadeset tri godine već..

Dođosmo pred vrata, a ja, ipak pokucam..

Kao da sam ušla u predvorje nekog tužnog filma..

Dvorište prepuno smeća, pred vratima koščice na nekom tanjuru, odavno suhe, koje ni pas više nije željan pogledati..

Ti si se skrio negdje,ali posmatrao što će biti..

I začudo divno, vrata se otvore..baka sva ćađava u licu, a ja, pomalo zbunjena..Rekoh, Božić je, pa sam mislila donijeti vam malo kolača..

A ona, ni pet ni šest, umjesto da me otjera, zagrli me čvrsto, uzme tanjur sa kolačima, i uleti unutra..

Kad si me zagrlio, rekao si:"daj, operi se kad dođeš, možda je baba bolesna..I prljava je sva.."

odmahnula sam rukom, ali nisam odustala od tebe..

Imao si divnu,ipak tako nježnu, gotovo žensku dušu.. A žena najviše razumije ženu..

Znala sam da negdje u dubini čuči onaj maleni dječak, kojem je potrebno toliko ljubavi i pažnje..

Rekao si mi, da ti kupim slikovnicu "Pale sam na svijetu", jer si se često tako osjećao...

Neshvaćen...

sa barijerama zidova oko tebe da sakriješ svoje meko srce..

I tom smiješnom narcisoidnošću, koja te je štitila od samog tebe..

Kupio si nam burme od žada, kao simbol naše trajne ljubavi..

Otišao u inostranstvo da zaradiš za naše vjenčanje, a onda, kad si se vratio, vjenčao se sa svojom djevojkom kojoj nisi imao snage reći NE..

Kad sam ti spominjala da želim obitelj, da volim djecu, samo si odmahivao glavom, i govorio kako su to slinava, balava stvorenja sa kojima nemaš živaca..

Zatvorila sam oči nad time tada, vjerujući da će se to izmijeniti..

Kad si mi rekao da ti dođem u svatove, pomislila sam da nisi normalan.. Zar sam toliko promašila u spoznaji da ipak u tebi ima nekih osjećaja za druge?

I prvi puta sam poželjela (valjda u toj svojoj boli), da uvidiš da nije ta djevojka za tebe, da se rastaneš, jer sve to nema smisla..

Kad sam nakon toga vidjela Darka koji me je godinama pratio kao sjena i volio iznad svake ljubavi, shvatila sam da je to čovjek na čije rame se mogu osloniti.

I koji će biti divan otac našoj djeci..

Ali ljubav prema tebi, koji si mi zapisan u zvijezdama, nije prolazila..

Da, u mom horoskopu je moja ljubav i partner Ovan, a to si bio ti..

Ali..

Slijed mog života poslije, pokazuje da mi upravljamo zvijezdama a ne one nama..

I tako, godine su prolazile, rodila su se djeca, ali svaki puta kad bih te vidjela na ulici, zadrhtala bih..Ali ne od ljubavi.. nego od bola..

Nisam mogla razlučiti da li je to zaista bol ili ljubav još uvijek..

Kad bi me vidio sa djecom u gradu, nasmijao bi se, i bila bih još ogorčenija..

Činilo mi se kao da mi se podsmjehuješ...

Dok sam nisam otišla kod jednog starog, mudrog ispovjednika, koji je bio sve, samo ne klasična slika toga..

Kao prijatelj, sjedio je na fotelji, ja nasuprot njega na drugoj..

Rekoh mu: "što da radim? Imam svoj život, svoju djecu, supruga koji je uz mene, a opet..srce mi zadrhti kad vidim moju staru ljubav..ne želim ga više u srcu, NE ŽELIM...

A stari pater reče: "ne bori se protiv toga..To je ono što će uvijek biti dio tebe..Pomiri se sa tim, oprosti i njemu i sebi, i kreni dalje.."

Tako sam i učinila..

Nakon par godina sam čula da je u jednoj bizarnoj nesreći moj bivši izgubio oko..

Sad ima stakleno...

Tek sam pomislila koliko je zaljubljenost u vlastitu ljepotu jalova..

I još jedan Božić, prije desetak godina..U Darkovoj firmi, svake godine je dolazio djed Božićnjak..te godine je onaj stari bio spriječen, i došao je novi.. Tada su svo moje četvero djece bili tamo..

Skoro su mi se noge odsjekle, kad sam vidjela, da je baš moj bivši-Djed Božićnjak...

Samo smo se pogledali..Kad se slikao sa mojom djecom, nije se nasmijao.. da li je to ironija sudbine?

Ne znam..

ali vraćam se opet na onaj zadnji poziv na kavu kojem sam se odazvala..

Sjedio si, radostan što me vidiš..Nije u menoi više bilo gorčine, nego čistog i lijepog osjećaja prijateljstva.

Kad sam te pitala, kako ti je draga, rekao si, da ima već par godina kako ste se rastali.. Ona je samo željela karijeru..

Pitala sam, da li ste imali djece, naravno, odgovorio si negativno..

"I gdje si sad?"-pitah ga.

"Eto, živim u stanu od bake, sa mojim dragim.."

Zašto se opet nisam iznenadila?

Njegova duša je, unatoč svim barijerama, ostala nježna..Slaba? Možda.. Ali to je njegov izbor..

Ovo je samo reminiscenija, prisjećanje, pa i dokaz, da svaka bol može uminuti i pretvoriti se opet u ono odakle je i započela: u ljubav..Ali čistu i nevinu, oslobođenu gorčine i neopraštanja...