80. REĆI ĆU TI JEDNU TAJNU

 

 

        “Reći ću ti jednu tajnu. Priča o Meni i vama, koju vam stalno pričam, nije priča, nego zbilja,” reče Divni Stranac ženi, koja je došla zahititi vode na rijeci. “Ali ja vam ju kazujem kao priču, da biste Me čuli i slušali.”

        “A što je onda ovo, što ja sada radim?” upita žena spuštajući krčag u vodu. Bila je drska i bistrih, zvjeravih očiju.

        “San je ovo što ti sada radiš. Zahvaćaš vodu, žuriš kući, kuhaš ručak, uspavljuješ djecu, ugađaš mužu pijancu, ugađaš ljubavniku kockaru, puniš se i prazniš, čavrljaš sa susjedima, psuješ i ridaš, udaješ kćer, razbolijevaš se, umireš... I onda opet iznova. Došao sam te izvaditi iz te priče, probuditi te od toga sna.”

        “A tko će onda ponijeti krčag do kuće, hoćeš li Ti? Tko će skuhati  večeru, oprati košulju, roditi još jedno dijete - hoćeš li Ti?”

        “Ne. Ti. Ali ćeš znati da je to san, čije zgode, trajanje, i tijek o tebi ovise.”

        “Ne razumijem,” reče žena izvlačeći krčag iz rijeke, i postavljajući ga kraj sebe na kamen. “Što je to, molim Te, što o meni ovisi? Zar ova rijeka? Zar vjetar? Naprotiv, ja sam ta, koja ovisi o mnogo čemu oko sebe...”

        Divni Stranac priđe, podigne krčag, i oprezno ga stavi na ženino tjeme.

        “Ne volim stavljati teret,” reče. “Ali bolje da Ja to učinim, nego ti.”

        “A što Ti voliš?” upita žena pomalo zavodnički. Bila je mlada i ljepolika.

        “Ja volim skidati terete,” nasmiješi se On.

        Žena se spremi da pođe u selo. No nije joj se dalo otići. Gledala je Stranca, i oči su joj se širile izvan lica. Bila je željna Nečega Drugog.

        “Reci mi još jednom ono o snu,” reče tiho. “Ono, znaš - da sanjam i da znam da sanjam...”

        “Kad znaš da sanjaš, onda ćeš moći iskoračiti iz sna i stati pokraj njega, iznad njega, ovako, kao što sada stojiš pokraj i iznad rijeke. Kad znaš da sanjaš, onda ćeš moći promatrati svoj san, mijenjati mu smjer i boju, ili se naprosto probuditi.”  

        Žena Ga je i dalje onako gledala. Nije bila namiguša, bila je naprosto željna Toga Nečega.

        “A Ti?” napokon prousti. “Jesi li i Ti san?”

        “Ja nisam ni priča, ni san, ali pristajem na priču i san zbog vas.” .

        Ona pođe, zastane, okrene se, još jednom Ga pogleda.

        “Zašto baš ja?” prošapće. “Nisam ti ja bogzna što - niti sam uzor vrline, niti sam pismena. Zar samo zato što sam jutros nabasala na Tebe...?”

        “Nisi nabasala. Ja sam te zvao,” reče Stranac.

               

        Na stazi uto prsnu smijeh, prošaran hrapavim i svilenim glasovima. Žena se prenu i uputi se kući, skladna u koračajima, i ljuljajući se bokovima, kako već znaju vodarice. Putem nije osjećala težinu krčaga, toliko se bila zavezla u misli o onomu, što je maločas čula. Gotovo u tren oka, kako joj se činilo, našla se pred kućnim pragom.

        “Nešto se novo događa,” pomisli. “Možda sam počela mijenjati svoj san.”

        Pred kuom je stajao Divni Stranac, smiješeći se njezinoj misli.

        “Što ti ovdje radiš?” obrecnu se na Nj žena. I doda tiše: “Oh Bože, što će reći susjedi?”

        “Oni Me ne vide. Oni su u jako duboku snu,” progovori Divni glasom, kojega je čula s onu stranu uha. “A što Ja ovdje radim? Rekao sam ti: Ja volim skidati terete.”

        Priđe, skine krčag sa ženina tjemena, i nestane. 

 

 

        Tajna sama bira komu će se otkriti.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.