Pažljivo izbrijavajući lice, pripremajući se za posjet Dorini, Vilka zahvati snažan osjećaj déjà vu-a. Čak se i osvrnuo preko ramena, stojeći gol do pojasa u kupaonici, pokušavajući vidjeti prošlost. Postavši svjestan što čini, Vilko se nasmije.

   - Mora da sam šiznuo - glasno reče prema svom odrazu u ogledalu. - Još ću početi i duhove tražiti.

 

   I upravo dok je to izgovorio, sjeti se onog dalekog dana, kad se isto ovako pripremao na večernji izlazak s jednom ženom koja nije bila Dorina: bilo je to prije Dorine, a poslije one, koju je u sebi nazivao fatalnom, jedinom, nezaboravnom i još mnogim drugim imenima. Bilo je dana kad ju je nazivao i pogrdnim imenima, naravno, nije bio svetac i niti ne želi biti svetac. Dao je oduška svom ogorčenju zbog  jednostranog prekida ljubavne veze. Bjesnio je i grmio, ali mrziti nije mogao. Samo je žalio.  Jer mu se činilo da je našao ono što je čitavog života tražio.

   Stojeći ispred ogledala i duboko dišući, Vilko se svega do u tančine prisjeti. Sjećao se vrlo jasno i vrlo živo kako se ogorčeno pitao zbog čega ne osjeća polet, onaj dobro poznati polet, kad muškarac polazi na prvi sastanak s privlačnom ženom. Jer Selina je bila više nego privlačna: visoka i smeđokosa sa blagim srnećim očima i vječnim osmjehom na duguljastom njegovanom licu. Svaki bi muškarac osjećao ponos izlazeći s takvom ženom i Vilko se pitao što li to nije u redu s njime da se ne osjeća tako.

   Pa dobro, nije ni prvi ni posljednji kojemu je ljubavna priča naprasno  pretvorena u ljubavni jad. Nije kraj svijeta. Nije kraj ničega, naravno. Mada se njemu tako činilo. Može biti samo početak. Neki novi početak. Možda s Selinom ... Ali već je onda znao da to sa Selinom neće potrajati. A znao je i zbog čega. U Selini, i ne samo u Selini, još je uvijek tražio onu koja je otišla. A to nikad nije dobar početak. Ne valja se osvrtati. Sve je to Vilko znao, ali se usprkos tome osvrtao.

   Vilko se prisjeti kako je zatvarao vrata svoje duše i uma i zabranjivao samom sebi misliti o svemu tome. Treba samo grabiti od života, uživati koliko se može, govorio je samom sebi unutrašnjim monologom, nastojeći uvjeriti samog sebe. Povratka prošlosti nema. Ma koliko nam ona značila. Ali se iznenadio što je užitka nestalo. Ono što je bilo savršeni užitak, odjednom je postalo fizički doživljaj poslije kojeg nije osjećao olakšanje, a napetost je u njemu i dalje plesala svoj pomamni ples.

 

   Mobitel iza njegovih leđa u dnevnoj sobi se oglasi i Vilko se vrati u sadašnjost. U tri duga koraka stvori se pored mobitela.

   - Možeš doći i malo ranije - reče mu Dorina istog trena čim je pritisnuo tipku prihvaćajući poziv. - Ne moraš baš čekati dogovoreno vrijeme.

   - Govoriš li ti to meni da ti nedostajem?

   - Ne budi bezobrazan!

   Vilko se nasmije. A kad začuje i Dorinin smijeh, preplavi ga slatki val nježnosti. I želje.

   - Požuriti ću - obeća.

   - Čekam - kratko reče Dorina i prekine vezu.

   Volio je te kratke i nenadane pozive. I ona prije Dorine, čije ime je odzvanjalo neprekidno u Vilkovoj nutrini, nazivala ga nekoliko puta na dan samo da bi mu rekla nešto nevažno. Da bi čuli jedno drugom glas.

   Vilko shvati, zakopčavajući plavu košulju koju je vrlo rijetko oblačio, kako će Nezaboravna zauvijek ostati naseljena u njegovoj duši, iako je već odavno otišla, nestala iz njegovog života. Ali se sad stvorilo mjesto i za druge. Odjednom kao da je postao viši i otvoreniji i spreman zagrliti čitav svijet.

   Tračak svjetlosti koju je Nezaboravna pripustila u njegovu dušu pružajući mu nesebično sebe i svoju ljubav, jer sad je konačno shvatio kako se upravo to dogodilo, taj se tračak svjetlosti nije ugasio, već postao je širi, svakim danom sjajniji i na neki način, Vilko je to osjećao, činio ga boljim čovjekom nego kakav je bio prije Nezaboravne.

   Prisjeti se kako je preispitivao svoje osjećaje i porive dok je izlazio sa Selinom. Sa Dorinom nije bilo tako. Nekako od samog početka, sa Dorinom kao da je bilo sve drugačije. Iako nije zaboravljao Nezaboravnu, nije imao osjećaj da time čini nažao Dorini. Vilkovi su osjećaji prema Dorini bili jaki baš kao što su nekad bili jaki prema Nezaboravnoj, ali drugačiji, sasvim drugačiji i nisu se sudarali u njegovoj ponovo uzburkanoj duši. Dorina je donijela zrelo uzbuđenje u njegov život, uzbuđenje bez hirovitosti, uzbuđenje koje ga je smirivalo.

   "I baš mi je to potrebno", pomisli Vilko ulazeći u cvjećarnu: Dorina jako voli ruže i on joj je svaki put, kad bi odlazio k njoj, donosio po jednu ružu. Uvijek različite boje.

 

   Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.