Prva razina

( upoznavanje )

 

   Večer se polako spušta nad gradom, nad igralištem, ali još nije nadvladala dan: uskoro će, nebo već poprima ljubičastu boju, najavu noći.

   - Tako gledaš u njega, da je svima očito koliko si zatreskana u njega - kaže joj prijateljica, ali Mina ne mari, ne odvaja pogled od snažnog i znojnog mladića. - Zar više nemaš ni malo ponosa?

   Njih dvije, nerazdvojne prijateljice još od dječjih dana, sjede na tribinama, na neudobnim kamenim stepenicama i gledaju mladiće koji poletno jure za loptom, vrište i produciraju se pred publikom. Nisu same: osim njih tu je još tridesetak ljudi, koji se zabavljaju gledajući nogometnu utakmicu između dvije gradske četvrti.

   - Briga me za ponos - odgovori Mina i zabacuje glavu prema zalazećem suncu. - Želim ga i sve ću učiniti da ga dobijem!

   - Sve? - bocka je prijateljica.

   - Baš sve! - ne odustaje Mina.

   Prijateljica joj ustaje i pred zapanjenim pogledom Mine, spusti se šest ili sedam kamenih stepenica, skačući veselo i poletno sa jedne na drugu, spuštajući se prema zelenoj površini. Skoči na travnati teren i sad se nalazi uz same igrače: dijeli ih samo metalna prečka koja se prostire duž čitavog igrališta, na visini od oko sedamdeset centimetara, plavo obojena i koja većinom služi za vješanje odjeće, a ponekad nekome i za istezanje bolnih mišića. Nagne se nad tu prečku i tijelo joj sad visi nad igralištem i viče:

   - Andrej! Hej, Andrej!!!

   Andrej, visok, plavokos, u srednjim dvadesetim, prilazi joj nasmijan i sa upitom u očima.

   - Mene zoveš? Poznajemo li se?

   - Tebe! - odgovori mu i rukom pokazuje na Minu. - Ne poznajemo se, ali to nije važno. Ova umire za tobom, pa sam odlučila upoznati vas. Ime joj je Mina i već mjesec dana umire za tobom.

   Andrej zirne prema Mini, zahvati u letu njen vitki stas, kratku i oštru crnu kosu, blistave i krupne crne oči. Dopada mu se to što vidi, pa zadovoljno klimne. Podigne ruku i mahne Mini, koja je na mukama: smijati se prijateljičinoj gesti, ili plakati? Nije sigurna.

   - Čekaj me poslije utakmice! - dovikuje joj Andrej. - Brzo ću se spremiti, nećeš morati dugo čekati.

   Mina treperi i sva je sretna, sva smetena, uzbuđena, ljuta, radosna, sve u isti mah. Gleda ga kako se vraća igri i već osjeća njegove snažne ruke na svojim bokovima, a iščekivanje naslade budi u njoj blagost, pa se zahvalno osmjehuje prijateljici.

 

Druga razina

( nakon dvije godine )

 

   Po tko zna koji put u proteklih dvije godine, od kad je sa Andrejom, Mina sjedi na kamenim tribinama i gleda ga kako igra nogomet sa dečkima koji nisu više dečki. Sve su to mladi muškarci koji se približavaju tridesetoj, a trče za loptom poput malih klinaca, ozarena lica i blistavih očiju. Uživaju biti znojni i prljavi i družiti se u tvrdom muškom društvu, kako sigurno sebe doživljavaju, misli Mina pomalo podsmješljivo, pomalo raznježeno, dok gleda Andreja u klizajućom startu.

   Prije godinu se dana doselila kod njega, točnije u njegovu sobu, jer Andrej živi kod roditelja: zaposlen kao varilac u brodogradilištu, ne može si priuštiti vlastiti stan. Mina radi kao konobarica u malom kafiću i smatra da ne žive sasvim loše. Zadovoljna je. Skromni su, oboje. Andrej popije po koju pivicu sa društvom, obično poslije nogometa, koji mu je drag hobi i velika ljubav. Nekada je sanjario o karijeri nogometaša i Mina nikada neće zaboraviti njegov zaneseni pogled, dok joj je govorio o tome. Jednog mu je jutra, na redovnom treningu, nešto puklo u koljenu i sportska je karijera bila gotova, a da nije ni započela. Sad je igrao nogomet svake subote i nedjelje sa svojim dečkima, koji polako prestaju biti dečki, a nisu ni svjesni toga.

   Mina čeka, utakmica je gotova, igrači brišu znoj, presvlače odjeću tu, na otvorenom, pod vedrim nebom. Nema svlačionica za entuzijaste, još manje tuša, ali se oni ne žale. Jer su entuzijasti, uživaju čak i u onome čega se drugi užasavaju.

   Ne žali se ni Mina: voli osjetiti onaj vonj muškosti, koji izbija iz njenog Andreja, poslije odigrane utakmice. Shvatila je, kako je u tim trenutcima Andrej najopušteniji: mišići mu pjevaju, uživaju u mirovanju, a u njegovoj nutrini legao je mir zadovoljenog sportaša.

   Odlučila je: reći će mu dok budu išli prema birtiji, u koju obavezno odlaze poslije svakog igranja sa ostalim dečkima i njihovim pratiljama, na pivo ili dva, nikada više.

   - Kakav sam bio? - pita je Andrej, kao što je pita poslije svake igre.

   - Dobar - odgovara ona, kao što uvijek odgovara. - Ponekad trčiš kao da nema te povrede.

   Gleda ga kako se sretno smije i zna da mu mora sada reći: sad je savršeni trenutak, osjeća to ženskim instinktom.

   - Andrej - reče mu, brišući mu oznojeno čelo bijelim i mekanim ručnikom - moram ti nešto reći.

   - U drugom si stanju - reče joj on.

   Mina gleda u njega zaprepašteno: usta su joj postala veliko začuđeno slovo O.

   - Jesam li pogodio? - pita on, smijuljeći se izrazu njenog lica.

   - Jesi - prizna konačno. - Već ti nekoliko dana želim reći...

   - Ali? - potiče je on.

   - Ne znam - odgovori ona: u njenim je očima on i dalje simbol poželjnog muškarca i još ponekad sanja kako je napušta, kako ostaje sama, bez njegove snage uvijek pri ruci, sama, napuštena i budi se sva u znoju.

   - Budalo - nježno joj on reče. - Sve će biti u redu. Navratiti ćemo ovih dana kod matičara i gotovo. Crkveno vjenčanje ne dolazi u obzir: znaš da ne vjerujem u ta prenemaganja.

   Mina naslanja crnokosu glavu na njegovo snažno rame, Andrej je obgrli, pa kao pravi par zajednički, čvrsto pripijeni jedno uz drugo, koračaju prema obližnjoj birtiji u kojoj se sakupljaju zaljubljenici sporta.

  

Treća razina

( nakon osam godina )

 

   - Daj, molim te lijepo, utišaj to! - viče iznervirano Mina.

   Subota je poslije podne, upravo su objedovali i Mina, znajući kako kasnije neće imati vremena, priprema tijesto za sutrašnje kolače: Andrejevi roditelji dolaze u posjet. Mlađem je sinu sutra već peti rođendan, stariji ima gotovo osam i Mina ne shvaća kada su i na koji način sve te godine prohujale. Još jučer je bila djevojka, bezbrižna. Treptaj oka i evo je kako se približava tridesetoj.

   Za trenutak prestaje sa miješenjem tijesta i kritički se promatra u staklenom odsjaju kuhinjskog prozora. Nema bora, još je vitka, sačuvala je čvrstoću mišića, a bokovi joj se nisu raširili nakon dva poroda. Sve u svemu, može biti zadovoljna svojim izgledom. I više nego zadovoljna, pomisli, prisjetivši se nekih prijateljica, koje nisu bile njene sreće. I njihovih zavidnih pogleda.

   Do nje ponovo dopre urlik publike sa televizora, koji je, kao i uvijek kad bi se prenosila neka nogometna utakmica, bio glasan i preglasan. Ako se nju pita. Ali nju nitko nije pitao.

   Obriše ruke i otiđe u dnevnu sobu gdje zatekne poznati prizor: Andrej leži na kauču visoko podignutih nogu, mlađi mu sin leži preko velikog pivskog trbuha, a stariji sjedi u fotelji do njih i nešto gricka.

   - Mora li biti toliko glasno? - pita ljutito. - Ne mogu misliti od silne buke!

   - Smanji malo - ne uzbuđujući se, reče Andrej.

   - To si mogao i sam učiniti - gunđa ona i gleda u njegov veliki trbuh, krivca Andrejeve lijenosti.

   - Kad si već ovdje - kaže joj on - molim te, donesi mi pivo.

   - Još jedno? - ne odoli ona. - Već si ih tri popio! Ma kako možeš? Pogledaj se samo! Trbuh ti samo raste i raste...

   - Ah, ne zvocaj, stara moja - kaže on prijateljski se smijući, navikavši i oguglavši na njene tirade. - Tjeraš me ustajati, a baš sam se lijepo namjestio.

   - Malo kretanja te neće ubiti - reče ona i stiša zvuk televizora: sad je gotovo nečujan. - Što se dogodilo sa tobom? Nekada si volio sport, bavio se njima, a sad ga samo gledaš na televiziji i svakog si dana sve ljeniji i sve deblji. Pogledaš li se kad u ogledalo? Staneš li na vagu?

   - Važno da si ti lijepa, je li tako? - namigujući sinovima, koji se veselo cerekaju pita Andrej, pa teško i sa uzdahom ustaje. - Sva si se zapjenila zbog sutrašnjeg dana. Neće...

   - Nije zbog sutrašnjeg dana - odgovori ona. - Voljela bih kad bi slobodno vrijeme provodili drugačije, nego li da tu ležiš i trusiš pivo, a ja da rintam po kući. Nekada smo...

   - Nekada nisam radio po dvanaest sati i radovao se kad sam imao slobodnu subotu i nedjelju - prekine je Andrej, otvori hladnjak i dohvati ledenu pivsku bocu. - Koljeno me boli, prija me ležanje, odmaranje...Što ti je danas, Mina?

   Ona se zagleda u njegove oči, pažljivo, kako već dugo  nije, ugleda u njima umor i odjednom joj bilo žao njega, sebe, ovog razgovora. Istina, koljeno ga svakim danom boljelo i postepeno je počeo izbjegavati nogomet, dok na kraju nije posve odustao. Nije on kriv, bol ga je čini manje pokretnim. Ali taj ogromni pivski trbuh? Još prije dvije-tri godine nije bio tu. Kad li je samo tako brzo narastao? Doslovno preko noći.

   - Hoćete li mi dati mjesta? - pita Andrej veselo se cereći sinovima, odguravajući ih mekim pokretom sa kauča, pa se uz zadovoljan uzdah zavali.

   Mina ga gleda kako se nagurava sa sinovima na kauču, pa se osmjehne sama sebi i vrati tijestu. Neka, što može, tako je, kako je. Ipak je Andrej divan otac i dobar muž, a to što je nakupio koju kilicu...kako ono on kaže? Uz svoj posprdni smiješak: "Imaš me više za zgrabiti".

   Mina, sa smirenim smiješkom na licu prianja na razvlačenje tijesta, dok iza nje i opet suviše glasan televizor buči, ali joj ovog puta iz nekog razloga ne smeta.

 

Copyright © 2006. by misko - Svi tekstovi, dijelovi teksta i naslovi na miskoi.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu.