Prva razina

( upoznavanje )

 

   Ona trči, sva je ustreptala, plava joj kosa vijori, duga je, pada joj po leđima i svježe je oprana. Zaustavlja se na metar od njega, zadihana, rumena lica, blistavog pogleda. Gleda u njega sa osmjehom i obožavanjem: poznaju se svega desetak dana i ljubav raste, rasplamsava se, bukti, a ponekad praskaju prave male eksplozije strasti, sve jače i sve glasnije. Prave male strastvene supernove.

   - Oprosti mi, dragi - govori mu uz blistavi osmjeh koji je u stanju rastopiti i najveći glečer. - Oprosti!

   - Nema veze, ljubavi... - mekog je glasa umiruje on, dok je gleda plamtećim pogledom.

   - Ne ljuti se, molim te... - moli ona, jer zna da je prekardašila, previše ga pustila čekati.

   - Ma ne ljutim se, draga - odgovara on, ali krišom, bez ljutnje, tek orijentacije radi, baca pogled na sat.

   - Nešto mi nije u redu sa satom, pa... - nastavlja ona, dok ga hvata pod ruku naglašenim pokretom koji govori: djevojke, ruke k sebi! On je moj i ničiji više.

   - Ne moraš se opravdavati, ljubavi - umiruje je on, a u sebi kuje plan večerašnjeg zavođenja: mora je dovesti u svoj krevet na čitavu noć.

   - Ne volim kad me čekaš - kaže ona i ljubi ga u uho: škaklja ga, ali i uzbuđuje.

   - Nisam dugo čekao - tješi je on strpljivo i razmišlja grozničavo: moram je dovesti u krevet na čitavu noć. Na brzaka me više ne zadovoljava: tek se zagrijem, a ona odlazi.

   Ona pogledava na sat i osjeća laganu grižnju savjesti: kasni pola sata. Osjeća i ponos: čekana je pola sata. Nju je čekao i ni jednu drugu. Pola sata!

   - Zbilja sam koza - govori mu ona mazno se privijajući uz njega. - Nikada više ti neću to prirediti, obećavam.

   - Nije važno, maco - grli je on i privija uz grudi, steže je, pokazuje joj koliko je želi. - Nemoj se uzbuđivati više oko toga. Idemo u kino, a poslije kod mene. Važi?

   Zaustila je automatski odbiti, a onda se prisjeti svog kašnjenja, njegovog dugog čekanja i osjeti ubod žaljenja i poriv pružanja ugode: pa mora malo popustiti, jadnik je toliko voli, zaslužio je.

 

Druga razina

 ( nakon dvije godine )

 

   Hoda prema njemu onim svojim lijenim i dugim korakom, kojeg on obožava. Voli je promatrati dok se na istovjetni lijeni način kreće gola po stanu, nakon što su vodili ljubav, utažavali satima požudu, koja  raste i raste, evo već pune dvije godine, ali bi sada želio da malo požuri, a njoj to očito ne pada na pamet. Hoda polako, uspravno, ponosno podignute glave.

   - Živni malo! - dovikuje joj i rukom pokazuje na sat.

   Čarobnim mu se osmjehom ispričava, prilazi i pripija uz njega, a on osjeća njeno vruće i vitko tijelo uz svoje i pola je ljutnje već nestalo, ali nastavlja gunđati iz čiste navike.

   - Nesposobna si doći na vrijeme...Predstava počinje i bez nas, znaš li to?

   - Pa znaš, baš kad sam htjela...

   - Ah, znam, znam - popustljivo odgovara on: već su i prečesto vodili sličan, gotovo istovjetan razgovor. - Isprike i ništa više. Isprike. Nije važno. Požurimo!

   - Nemoj biti zločest - kaže ona djetinjasto, razoružavajući.

   Gleda je sa divljenjem u očima i ljutnja zbog čekanja sve se više smanjuje, kao i toliko puta u ovih proteklih dvije godine: predivna je, svakog je dana ljepša, naprosto zrači. I naposljetku, zna da se dotjeruje zbog njega, njemu želi biti lijepa, pa ako se koji put zanese i zaboravi na vrijeme, zaboravi da je on nestrpljivo čeka...

   - Ma nisu samo isprike... – pokuša ona još jednom, jedva čujno.

   - Zakasniti ćeš i na svoje vjenčanje... – bocka je on.

   - Vjenčanje? - prekida ga ona. - Govoriš li to o našem vjenčanju?

   - Pa znaš...

   - Oh, dragi...

   Baca mu se u zagrljaj: stoje na sred pločnika, ljudi su ih primorani obilaziti, ali im to očito ne smeta. Obilaze ih sa osmjehom i još se jednom potvrđuje stara istina: čitav svijet voli ljubavnike.

   Nikakve namjere nije imao govoriti o vjenčanju: bila je to tek usputna i sasvim bezazlena primjedba. A sada...U što se to pretvara ovaj razgovor? Umjesto da napada, jer on je čekao, zar ne, mora se sad snalaziti. Vjenčanje? Pa zašto ne? Voli je. To mu je jasno. I ona njega voli i već su dvije godine zajedno, pa...Odluka mu se čitala na licu.

   - Pa, mogli bi razgovarati o tome - reče joj sa osmjehom: čekanje je bilo zaboravljeno, njena opsesija vlastitom ljepotom odgurnuta u stranu, a misli mu blude ka vrućim ljubavnim noćima, nadnaravnim nasladama, koje mu je pružalo njeno prelijepo mlado tijelo.

   - Oh, dragi moj! - uzvikuje ona i ljubi ga, ljubi. - Kako si samo znao da maštam o udaji u proljeće?

  

Treća razina

( nakon osam godina  )

 

   - Miki! - zaviče on glasno, nastojeći nadjačati dječju galamu, stojeći pored automobila parkiranog ispred peterokatnice u kojoj stanuju već pet godina.

   - Da, tata? - tanki glasić i plavokosa glavica sedmogodišnjaka proviruju kroz prozor: stan im se nalazi u prizemlju i samo da malo jače ispruži ruku i tijelo, mogao bi dodirnuti sina.

   - Reci mami, za ime božje, da se skine sa prokletog telefona i mrdne guzicu!

   - Hoću, tata! - klinac viče sretno, okreće se i viče u sobu, stojeći okrenut leđima ulici i svom ocu: - Mama, tata je rekao da se skineš sa prokletog telefona i mrdneš guzicu.

   Ledena tišina dopire iz stana i stojeći pored automobila, nekoliko metara udaljen, sasvim je dobro osjeća. Ne obraća pažnju, ne mari.

   - Lijepo se izražavaš - ljutitog izraza lica, na bucmastom licu, jer ugojila se dobrih petnaest kilograma, noseći dijete u naručju, dok Miki trčkara pored nje, izlazi na ulicu, prilazi kolima,  otvara stražnja vrata i smješta Mikija na sjedište. - I to tako da te svi susjedi čuju.

   Puše nervozno, dok dvogodišnju djevojčicu smješta u posebnu sjedalicu: smeta joj trbuh. Zna da je predebela, ali osjeća se nemoćnom: pokušava sa dijetama, ali uzalud.

   - Jebe mi se za susjede! - kaže on iznervirano. – Nesposobna si se na vrijeme pripremiti. Uvijek te moramo čekati. Pun mi je…

   - Krasno se izražavaš pred vlastitom djecom – prekida ga ona. Jedna je psovka dovoljna.

   - Ah, zaveži! - kaže on i sjeda za upravljač. - Uvlači tu debelu guzicu u kola i krenimo već jednom. Vječno kasnimo zbog tvojih gluposti.

   - Ne moraš mi svaki dan nabijati pod nos moju debljinu - žali se ona. - Nisam ja kriva! Od kad sam rodila svoje zlato...

   - Sve to znam - bezobzirno je prekida on. - Isprike, isprike...majstor si u izmišljanju isprika. Pogledaj se, na što ličiš! Sva si se zapustila, samo ždereš i blebećeš telefonom sa svojim glupim prijateljicama.

   - Zašto uvijek govoriš pogrdno o mojim prijateljicama?

   - Ako to do sada nisi shvatila - reče on, zaustavlja se kod semafora i okreće prema njoj, posprdna izraza lica - nećeš nikada ni shvatiti.

   - Oh, molim te, zar moraš svaki naš izlet pokvariti? - Uvrijeđena, ukočeno sjedi pored njega, izbjegavajući ga pogledati. - Zašto si takav?

   - Ti si me takvim učinila - optuži je on i kreće dalje: upalilo se zeleno svjetlo. - Zapustila si se, udebljala, kosa ti je bez sjaja, ništa te ne zanima...ma jebi ga, mogao bi do sutra nabrajati. Gdje je nestala ona vatrena kujica koja me svakog časa mamila u krevet, i ne samo u krevet i koja je bila uvijek besprijekorno dotjerana, prelijepa i poželjna? Što se dogodilo sa njom?

   - Voljela bih vidjeti tebe, poslije poroda - uvrijeđeno reče ona i okreće glavu: ne želi da on vidi koliko je povrijeđena. - Možeš li obuzdati jezičinu, pa da na miru provedemo nedjelju u prirodi, poput svake normalne obitelji?

   - Normalne? - pita on u čudu: naglo se predomišlja i spušta glas, pa je pomirljivo tapša po butini, koja je zategla do puknuća traperice. - Imaš pravo, stara moja, hajde da se proveselimo!

   - Mogli bi bar pokušati - gunđa ona.

   - Hej, Miki! - poziva on i gleda u retrovizoru plavokosu glavu svog sina. - Kako ide ona pjesma koju tako dobro pjevaš?

   U toplo proljetno nedjeljno jutro, automobil vozi obitelj u prirodu, u zelenilo, dok se iz njega, pomiješano sa brujanjem motora, čuje vesela pjesma.

 

Copyright © 2006. by misko - Svi tekstovi, dijelovi teksta i naslovi na miskoi.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu.