44. RAZGOVORI O PREPISIVANJU

        “Mi živimo uronjeni u ogromnu priču, koja neumorno traži svoje prepisivače”, govorio je Pripovjednik. “Ta jedna ogromna priča ima neizmjerno mnogo slova, riječi, rečenica, boja, melodija. Nitko ništa ne može izmisliti. Najdarovitiji i nasluhovitiji mogu ponešto čuti od toga bogatstva, i onda prevesti ono što su čuli na jezik svojega roda”.

        Pisce, izmišljače bajki, pa i istraživače raznih pismenosti, pozlijedi ova tvrdnja. Neki se od nje i razbolješe.

        “Znači li to da smo beznačajni”? upita jedan iskreni među njima.

        “Na svijetu postoji, i svijet postoji samo po jednoj Riječi. Usta koja ju dijelom izgovaraju nebrojena su. Sami sada zaključite jeste li beznačajni”.

        S tom tvrdnjom, naravno, nitko nije mogao biti nezadovoljan. Jedno je vrijeme vladao mir. No potom se kod nekih pojavi pitanje o kakvoći izgovaranja, o vjernosti prepričavanja. Netko bolje, a netko lošije obavlja taj posao, zar ne?

        “Kako bismo mogli još bolje izgovoriti Riječ”? upitaše potom neki, već pomireni s položajem druge violine, pomalo oporavljeni od udara taštine. “Kako naoštriti sluh i druga tanana osjetila? Kako najbolje ugoditi svoje glazbalo”?

        “Predanošću”, reče Pripovjednik. “Predajte toj istoj Riječi svoj sluh i svoju najistančaniju osjetljivost. Svoje iskustvo i umijeće. Onda ćete ju čuti. Hoćete li ju potom i izgovoriti, na Riječi je da odluči”.

        Vrata raja ne otvaraju se prema vani.

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)