Poslijepodnevne zimske zrake sunca prodiru u dnevnu sobu, urednu, blistavu. Za malim staklenim stolićem sjedi dvoje: bračni par na početku četrdesetih. On čita novine i poluglasno komentira političke događaje, posprdno i sa smiješkom. Ona sa uživanjem pijucka crnu kavu koju je malo prije skuhala i poslužila.

    - Hoćeš li? - konačno ona prekida tišinu.

    - Čekaj malo! Što si navalila? - brani se on: želi ostati u udobnoj fotelji i uživati u čitanju novina.

    - Ništa ja nisam navalila, samo pitam hoćeš li - kaže ona, trese plavokosom glavom, a glas joj odaje uvrijeđenost. Toliko mu treba dok se pokrene …

   Osjetivši što se u njoj događa, on polaže novine na koljena i traži, lovi njen lutajući pogled. Hvata ga i čvrsto drži svojim pogledom.

   - Obećao sam, zar ne? - pita je.

   - Ah! Tvoja pusta obećanja, dragi moj. - Ona odmahuje rukom i gleda ga sa šaljivim podsmjehom.

   - Što sad to znači? - pita on i novinama nestrpljivo šušti, dajući joj na znanje kako bi se želio vratiti čitanju.

   - Znaš ti vrlo dobro što znači... - namjerno ne završava rečenicu, znajući kako će ga to podbosti, kao i uvijek.

   - Molim te, ne počinji staru pjesmu koju uvijek zbog nečeg potežeš! - kaže on i meškolji se: neugodno mu je.

   - Ništa ja ne potežem, kako si se izvolio izraziti - odgovori ona i gleda ga mirno. - Samo te podsjećam na tvoje obećanje. Uostalom i dužnost.

    - O, zar smo dotle došli? - Novine su sad već nekoliko puta nervozno presavijene. - Optužuješ me za neobavljanje svojih dužnosti? Pa što ti je večeras, draga moja?

    - Zar to nije istina? - pita ona. -  Već te ...

    - U redu, u redu! Shvatio sam - prekida je nestrpljivo on. -  Kvocati ćeš mi sve dok ne bude po tvome.

    - Nije istina!

    - E, baš je istina, draga moja! Samo je ti ne želiš priznati.

    Muk. Uvrijeđena je i on to zna. Ali jednostavno nije odolio podbosti je. Pretjerao je, zna, ali ... ima tu i malo istine.

    - Ponekad si grub, znaš, veoma - pomalo tužno kaže ona, sjećajući se njegove nekadašnje galantnosti.

    - Možda jesam, ali me ti potežeš za jezik - kaže on nestrpljivo i ustaje, pa stoji tako iznad nje i poziva je pokretom ruke. - Hajde, idemo obaviti stvar: valjda ćeš me onda ostaviti na miru.

    - Ne želim na taj način! - sad je zbilja hvata ljutina: zar joj on ne želi udovoljiti?

    - O, htjela bi da budem radostan? - pita on i posprdno se smije. -  Počašćen?

    - Ti znaš što bih htjela, nije tajna - tiho kaže ona: natjerao ju je da se pomalo osjeća krivom. A nema zbog čega. Zar nije najprirodnije ...

   - E, tu se varaš, draga moja - prekida joj on misli oštrim glasom. - Sve je oko tebe i u tebi za mene postalo tajnom.

    - Jer me ne želiš shvatiti!

    - Tebe je nemoguće shvatiti!

    - Ne viči!

    - Ne vičem! Hajde, idemo to obaviti, što čekaš? Gdje je...

    - U spavaćoj sobi, na krevetu - kaže ona ustajući.

    - Dobro, idemo tamo.

    - Već sam pomišljala kako se nikad nećeš pokrenuti - sa olakšanjem govori ona i kreće prema spavaćoj sobi.

    - Ozbiljno? - pita on prijateljski joj položivši dlanove na ramena i šaljivo je gurajući ispred sebe. -  Eh, mila moja, pa nisam baš toliko loš! Iako se ljutim što odlaziš na nekoliko dana svojoj majci, svejedno ću ti pomoći zatvoriti prenatrpani kofer. Samo mi nije jedno jasno: zašto ne uzimaš sobom manje odjeće, pa da možeš kofer i sama zatvoriti, ili zašto ne kupiš veći kofer?

 

  

Copyright © 2006. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.