99. RASPITAJ SE KOD SEBE

 

        Godinama je bio vlakovođa na pruzi Sporopolje - Smrdinje. Znao je napamet svaki pregib krajolika, svaki ljulj trave, škripu svakoga đerma; znao je gdje i kada nešto zuji, a kada i gdje nešto huji, i čija će obrva poskočiti ujutro, a čija se svezati uvečer. Znao je napamet svaku kretnju pašnjaka, i prije no što bi pašnjak projurio kraj pruge. Sve viđeno svakoga se dana uredno slagalo na već viđeno, do u nedovide i nedoglede.

        No jednoga dana, usred svega nesumnjivoga, svega Već-viđenoga, on ugleda nešto Nikad-viđeno. Ni pad repate zvijezde ne bi bio ravan tomu otkriću. Nikad-viđeno stajalo je uz prugu, u obliku stegosaurusa; izrezbaren ljubičasti rep nevino je mahao na pozdrav. Objavljivao je rat svemu poznatom. 

        Vlakovođa se zbunio, kao pri prenaglomu buđenju.

        “Ja ovo sanjam,” pomisli. “Ja nisam tu, gdje jesam. Ovo oko mene nije tu, gdje se čini da jest, i nije to što se čini da jest.”

        Okrete se, još jednom pogleda onu zvijer iz pradobe. Mahala mu je kao stari znanac. Vlak se tada po svojoj volji stade usporavati. Vlakovođi se učini da je ovo neka druga pruga, neki nepoznat kraj, neki drugi vlak, neki drugi vlakovođa. Istoga trena na čelo mu pokuca misao: ovo treba provjeriti, svakako treba saznati o čemu se radi...

        Vlakovođa posegnu za kočnicom, mada je to bilo nepotrebno, jer vlak se uz škripu, cvil, i kašalj gvožđa već zaustavio na nepredviđenu mjestu. Čovjek siđe, i bez riječi se uputi kraj začuđenih vagona dalje niz prugu.

        “Nema sumnje, ovo je san,” govorio je mirno. “Nema sumnje, ovo se ne događa.”

       

        Stegosaurus ga je čekao. Mašući repom.

        Vlakovođa zastane pred njim.

        “Znaš li što si mi učinio?” tiho mu reče.

        “Znaš li što si sebi učinio?” poput jeke uzvrati zvijer.

        “Zarazio si moju prugu, dugu četrdeset godina. Zarazio si moj vidik, moj život. Odakle si se samo pojavio, kad sam već bio siguran da te nema?”

        “Odakle - iz tebe,” nasmije se repato.

        “Znao sam gdje se gnijezdi magla s maglićima, znao sam im i ime, i lik, i vrijeme, i broj, i kroj. A sada se plašim pogledati nešto obično. Dostajala je jedna sekunda da izgubim sve što se činilo neizgubivim. To je tvoje maslo.”

         I čovjek nasrnu na životinju golim rukama. Ali stegosaurus se samo pretvarao da je stegosaurus. I dok je čovjek mlatarao po ljubičastu zraku, zvijer se šuljala preko polja, nagovarajući sav krajolik da joj se pridruži. Prosu se poljem šapat nikad viđenih stvari.

        “Pitam te: zašto mi to radiš?” zdvojno povika vlakovođa.

        “Ne znam, čovječe. Nisam ja sebe tu posadio. Ja sam u tvojemu snu. Raspitaj se kod sebe.”

 

       

        Raspitaj se kod sebe što radi stegosaurus u tvojemu snu.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.