Posmatram gospođu Ljepotu  na izdisaju..Uporno i uporno pokušavala je u nas usaditi, jedno jedino oko koje ima, oko videće, oko svevideće, oko koje dotiče samu srž najčistije božanstvenosti..Jer..u početku svi i bijasmo samo jednim okom gledali...

I pronicali i doticali sfere, očima ljudskim nevidljive, sa očima ljudskim nepomirljive...

Kažu, ljepota je u oku promatrača, ali, koliko treba očiju pogledati jednu istu sliku, da bi progledali onim jednim jedinim skrivenim okom?

Pa se to oko secira, vadi, bezecira, vrše se anatomije i vratolomije...Usađuju se implantati, dok ljepota, skrivena, šuti...I diše usporeno,

pa kad se bar malo dotakne rub njene haljine, diše ubrzano..Jer čeka da se obnaži do kraja, da se obnaži, i osnaži...

Pa se nađu umjetnici,osamljenici,zaljubljenici,pomalo začuđenici, jer samo oni kušaju trenutak nagosti otkrivene gospođe Ljepote...

A ona se smiješi krivim predajama i primopredajama,i zarobljava svoje zaljubljenike, koji okom njenim jednim jedinim pjesme o njoj pjevaju, slike njene stvaraju...

Ljepota postaje muza, vječna muza, koja se ne osvrće na trivijalnosti i lažne pokušaje uživljavanja i oživljavanja onog što ona nije...

Ta ljepota je bogata, prebogata, izvor, najdublji od svih izvora, jer žila njena, do samog Srca Kreatora dopire...

A izvor se bahato svojata, prlja, zagrađuje, pregrađuje...

Zašto svi gledamo ljepotu drugačijim očima, kad je ona Jedna jedina, ista, i samo jednim okom nas posmatra?

Možda zato, što još nismo odvezali konope naše barčice poznatoga i nismo se usudili zaploviti na pučinu nespoznatoga?

Ne znam...Ljepota se nikad ne nameće...Ona samo čeka da je prepoznamo, gdje god, i u kakvom god obliku se nalazila..