Opustjele zagorske brežuljke uskoro je prekrio dubok snijeg.

Selo se smirilo i utihnulo, a njegovi stanovnici stisnuli se oko toplih peći čekajući ljepše dane.

Sve je odisalo mirom, tišinom i bjelinom na zubatom zimskom suncu koje bi ponekad provirilo ispod tmurnih oblaka.

Odrasli bi se pojavljivali samo ujutro kad bi odlazili na posao, teško se probijajući kroz zametene ceste.

Vrijedne domaćice hranile bi živinu i donašale po cijeli dan drva za ogrijev u kuću.

Pitate se sigurno gdje su naši junaci, uvijek spremni za igru.

Trebaju malo popraviti ocjene prije polugodišta, a tada će moći smišljati nove igre.

Dočekali su lijep sniježni Božić u svojim kućama.

Oni stariji mogli su i pješke ići na polnoćku u udaljenu crkvu.

Uz priču, šalu i pokoju pjesmu tih nekoliko kilometara se brzo prevali.

Pred crkvom se prije mise u ugodnom razgovoru okupilo mnoštvo svijeta.

Hrabriji i luđi dječaci bacali bi djevojčicama pod noge petarde, a uplašene bakice bi ih grdile u starhu od tih blještavih čudesa.

Kad bi se oglasilo crkveno zvono, svi bi se primirili i pažljivo slušali propovijedi.

Zajedno bi se pomolili  jedni za druge te si poželjeli mir i blagoslov.

Još malo veselja i pješačenja do kuće bilo je dovoljno za dobar san te noći.

Ujutro bi  najmlađi čekali ispod bora u nadi da će dobiti neku zanimljivu igračku koju će idućih dana svima pokazivati.

Noću je napadao i novi snijeg pa ga je sad bilo uvrh glave.

Jedva je društvo dočekalo kraj nastave i početak zimskih praznika.

Veselili su se i novoj godini, koja bi, kako vele roditelji, trebala biti bolja od stare.

Nije im bilo jasno zašto to govore jer je njima i ova protekla bila sasvim u redu.

Bilo je baš pravo vrijeme za novu igru.

Znamo i sami što se zimi i gdje se zimi najljepše igrati.

Gdje drugdje nego na snijegu.

Djevojčice bi pravile snjegoviće, a dječaci ih rušili.

Grudali bi se do iznemoglosti, bacali po snijegu, a zatim po cijelu noć pišali, neki čak i u krevet.

Uzalud su ih roditelji dozivali i tjerali u kuće.

Od hladnoće su im se valjda uši zaledile i sluh oslabio.

Oni malo imućniji imali su prave sanjke, a neki i skije, ako ne prave, onda kod kuće izrađene.

Više je pak bilo onih koji su morali smišljati kako se hrvati s ovim visokim snijegom.

Tu bismo mogli svrstati i naše društvo.

Zato im nikad nije nedostajalo ideja i planova, a najnoviji je, naravno, bio vezan uz zimske radosti.

Jednog hladnog zimskog prijepodneva okupili su se na obližnjem brijegu i dogovarali se.

-De su vam sani? – pita Pero.

-De su tvoje? – spremno će Francek.

-Moje su skurili – žali se Jožek.

-Mene nisu još kupili – jada se i Ružica.

-Ke sme sad, nišči nema sani – skuži Ivek.

-Veli Dragica da ona ima neke –uključe se djevojčice.

-De je pak zdej ona? – navalili svi nestrpljivo.

Svi su pogledali prema drugom brijegu s kojeg se sporo približava mala djevojčica sva zamotana u kaput, kapu i šareni šal.

Noge joj zapinju u snijeg i čini se kao da će svaki čas pasti i otkotrljati se.

Teško hoda u starim maminim čizmama, a izgleda da se i dobro skližu.

Nešto dugačko, drveno, smeđe i prilično teško vuče za sobom.

-Dragica, odi brze! – zovu je djevojčice.

-Ideme po te! – pojurile one.

I evo naših cura s onim čudnim predmetom.

Sad su shvatitli što to Dragica tako teško vuče.

-Pa te je korite! – poviče Francek.

-Ju-hu! – povesele se dečki.

-Kak se te mi niesme zmislili – čudi se Pero.

-Dej te berze sim! – navale Jožek i Ivek.

-Nedam, te je same za pucke! – odupire se Dragica.

I ostala dvojica navalila i uzela djevojčicama korito koje će im jako dobro poslužiti umjesto sanjki.

Samo njih je bilo previše pa su morali odrediti tko će se s kim voziti i kojim redoslijedom.

Djevojčice su vrištale i prigovarale jer su stalno dječaci bili na redu za vožnju.

Njih bi tjerali gurati korito na vrh brijega.

Baš su neki...

-Sim dej korite!- razljutila se Dragica.

-Nedam! – viče Francek.

-Tužila bum te mame! – zaprijetila ona.

-Same tuži, ona sigurne niti ne zna da si zele korite – dosjetili se drugi dječaci.

-Zna, zna – lagala je Dragica.

Zna ili ne zna, nije važno, ali svađa nikad dobro ne završi i na kraju se ionako uvijek sve otkrije.

Sad su tek dečki „poludjeli“ i svi se odjednom „ukrcali“u sanjke.

-Zum!!!– projurili oni kao munja kraj djevojčica.

-Pustite naše korite!!! – galamile su uzalud.

Ljute i promrzle uzalud su ih dozivale.

Snježna staza se brzo izlizala od silnog spušatanja teškog tereta.

-Stanite!!! – viče Marica.

-Bute se prevrnuli!!! – pridruži se i Štefica.

I baš je još Dragica nešto htjela dobaciti, kad evo već nesreće.

Ispod još ono malo snijega na stazi provirio je komad davno otpiljenog drveta.

Korito se prevrnulo, a zločesti dečki se zapiknuli nosevima u blato i snijeg.

Kako su im se samo sad smijale i rugale.

-Brze po korite! – dosjeti se jedna.

Promrzlih prstiju odgrtala je snijeg i tražila njihove sanjke.

Sva se jadna zacrvenila od hladnoće ili od ljutnje, tko bi znao.

-Dragica, nema korita! – uplaši se Ružica.

Navalile i ostale djevojčice tražiti.

A kad tamo, na svakom dijelu staze po komad korita.

-Ajoj!? – uplašila se Marica.

-Dragica, ke ti buju doma rekli? –pitali su.

Ali hrabra Dragica nije tugovala ni plakala.

Bila je doduše ljuta na dečke, ali znala je da će to ona sama morati kod kuće riješiti.

Prvo objasniti zašto ga je bez pitanja uzela, a drugo, još gore, zašto je sad uništeno.

Dečki su se kao pravi kavaliri ponudili da će svi skupa otići k njezinim roditeljima i objasniti što se dogodilo, no ona to nije htjela.

Ako treba dobiti batine, neka, izdržat će.

Samo da joj ne zabrane igru na snijegu.

Ima još nekoliko dana do škole i treba ih iskoristiti.

To je bilo ionako staro korito, tješila je samu sebe na povratku kući.

Ostali su potišteni krenuli na svoj zasluženi odmor.

Malo selo polako je tonulo u san, a oblačno nebo nagoviještalo je još pokoju sniježnu pahulju.