Ljetna vrućina polako je jenjavala, a tonovi smeđih boja zasjali su na krošnjama drveća.

Bilo je vrijeme da se djeca malo primire i zaborave na svoje igre te se posvete školi i učenju.

Ivek je ozbiljnog lica i začešljane kose ponosno nosio svoju đačku torbu prvog dana nastave.

Obukao je hlače i košulju, a tata mu je kupio i cipele. Izgledao je kao pravi mladi gospodin.

Velikim začuđenim očima pažljivo je gledao cestu kako nebi slučajno stao u neku mlaku ili pao preko kakvog kamena.

Peri se baš i nije išlo u školu, ali mama je rekla da treba biti dobar i puno učiti.

Dosta je bilo gluposti, treba se primiti posla.

I on se uredio, ali nije smio izaći dok mu tata nije napravio pravu frizuru.

Plavu kovrčavu kosu začešljao mu je u desnu starnu jer tako izgledaju pravi muškarci.

Baš je bio ljut na njega i sav se zajapurio od bijesa.

Bio je jak pa mu nije bilo teško nositi torbu, ali radije bi je bio zamijenio praćkom ili nečim sličnim.

Ipak su u veselom društvu školski dani nekako prolazili, a i knjige su djeca povremeno otvarala i malo čitala.

Za igru je, doduše, bilo manje vremena, ali pravi prijatelji ga uvijek nađu, jer kakvo bi to bilo prijateljstvo bez druženja i igre po zagorskim bregima, a posebno šumama.

Da, šume su u ovo vrijeme bile tako čarobne, obučene u svoja najljepša odijela, mekane i još tople, šuškave i izazovne.

Kod nekih je vrijedilo strogo pravilo – tko u školi ima jedinice – za njega nema igre.

  Baš to se dogodilo Jožeku, a društvo je imalo tako dobar plan.

Planovi se, naime ne provode ako nedostaje član družbe.

Tako je sad trebalo smisliti kako će uopće Jožek izaći iz kuće i krenuti s njima u novu pustolovinu.

-Znate kej, ideme pitat njegvuga tatu – predloži Ružica.

-Je, ideme, morti i nas zapre – odgovara Dragica.

-Ja nejdem! – sigurna je Marica.

-Niti ja! – poviče Štefica.

-Dečeci, ideme mi? – pita Pero.

-Bolje počakati dok ispravi jedinicu – sjeti se Ivek.

-Do onda bu zapal snek! - zaključi Pero.

-Onda nek pobiegne čez okne – dosjeti se Francek.

U školi su mu iznijeli svoj vrlo pametan plan.

Čim napiše zadaću, a roditelji još budu u polju, samo treba iskočiti kroz prozor i doći u šumu.

I zbilja, uopće nije bilo teško.

Društvo se okupilo na šumskoj čistini i razmotrilo plan.

-Ste vi gledeli film kad su si napravili kućicu na drievu? – pita ih Pero.

-Ja sam same gledel kauboje i Indijance – veli Ivek.

- Dobre, nema veze – veli Pero.

-Mi si bume napravili kućicu na drievu, ali saki mora neke donesti – objašnjava im.

-Ti Francek zemi špagu, Ivek ti žicu, Jožek balticu, a ja bum kladivec i čavlje – tumači on dalje.

-Vi pucke bute vljekle i slagale granje na kup – doda Francek.

Tako su se oni zapričali, a sve šumske ptičice se skupile oko njih kao da i one čekaju svoje zadatke.

Veće životinje im se nisu približavale da ih dečki ne bi počeli loviti  kao Indijanci.

Sve je bilo dogovoreno, a početak radova je bio idući dan.

Tog idućeg dana Jožek je vrlo teško hodao prema školi, a još teže sjedio na stolici.

Bilo ga je sram reći učiteljici što mu je, a društvu nije ni trebao objašnjavati.

Oni su pak bili tiho jer je njihova zasluga za ove bolove bila prevelika.

Tako će svoj dom u šumi ipak morati izgraditi bez Jožeka.

Bit će to tako dugo dok on ne ispravi jedinicu pa mu se tata možda smiluje i pusti ga iz kuće.

Kako su samo sada odmah nakon nastave pisali zadaće, čak i nešto učili, ali se i zvlačili kad je trebalo pomagati roditeljima.

Imali su, znate, važnog posla u šumi.

Nije lako izgraditi kuću, i to još na drvetu.

Dobro su se namučili sjekući sve te grane i grančice.

Prsti su im bili izudarani od čekića i prljavi od rđave žice.

Kućica je rasla iz dana u dan, a djeca živjela u nadi da neće naići neki zločesti vuk i srušiti je.

U selu se uvijek nađe zavidnih koji bi im mogli sagrađeno srušiti.

Budući da su radovi brzo i u tajnosti napredovali, to se, na sreću, nije dogodilo.

Svi šumski stanovnici razbježali su se od buke alata i dječje galame.

-Dejte se požurete! – naređivao je Pero.

-Ti same noriš! – ljutio se Ivek.

Lica su im bila znojna, a odjeća jako prljava.

Nije im bilo jasno kako roditelji nisu ništa primijetili.

I tako je jednog dana osvanula novoizgrađena kućica u šumi.

S njom je, nakon višetjednog strogog zatvora, osvanuo i Jožek.

Obećao je tati da više neće nositi kolce za vinograd jer sad  ionako već svi stavljaju betonske stupove.

Sad su igre mogle započeti jer je trebalo iskoristiti vrijeme prije dolaska zime i hladnoće.

Jednoga dana nisu došli u školu Francek i Marica.

-De su oni, su betežni? – pita Dragica.

-Nemam pojma – čudi se Ružica.

-Možda bežiju škole!? – uskoči Ivek.

-Joj, kak buju bijeni! – veseli se Jožek.

-Baš nas briga, poslije idemo h hustu – zaključi Pero.

Tako je i bilo.

Djeca su shvatila da se nešto čudno dešava pa nisu naglo potrčala, već su se poput puževa polako i tiho šuljala do svoje nove nastambe.

Iz kućice su se čuli poznati glasovi.

-Marica, ke nam budu rekli? – pita Francek.

-Joj, trebali sme iti h školu - -uplaši se ona.

-A baš je liepe h kućice – slože se oboje.

-Kak je dobre ležati na grana – veli Francek.

-Mene su male trde – žali se djevojčica.

-Legni si na moje noge! -  predloži dječak.

-Ha, ha, ha !!! – počelo se smijati društvo.

Ovo dvoje ih na sreću  još nije primijetilo jer su imali važne razgovore.

-Očeš da ti spletem kiticu? –dosjeti se Francek.

-Pa ti te ne znaš! – zeza ga Marica.

-Bum ti pokazal! – pogurne se.

-Au, kak me kiečkaš!!1 – požali se ona.

Sad već skriveno društvo nije moglo slušati ove ljubavne jade.

Počeli su se smijati kao ludi.

-Zate vi niste bili h škole? – skužio Ivek.

-Nije te same vaša hiža! – ljuti se Jožek.

-Možda se budu ženili i tu živeli – ruga se Ružica.

Francekovo i Maričino lice bilo je crvenije od najcrvenijeg jesenskog lišća.

Oči im nisu znale kamo gledati, a jezici zanijemjeli kao da nikad riječi nisu progovorili.

Bili bi najradije pobjegli u mišju rupu, ali nisu se mogli pomaknuti, a kamoli bježati.

Sad su ionako svi već znali tko se kome dopada.

 Tko će sad slušati zezanje po čitav dan?

Brzo je to društvo zaboravilo i nastavilo svoje igre u kućici i oko nje, uostalom, gdje se god moglo i stiglo.

Trčanje, skakanje, vješanje, penjanje i ostale ludorije.

Trebalo je iskoristiti još ovo malo lijepog vremena.

Kad jednom zahladi, trebat će izmišljati nove igre i zaboraviti kućicu koju će ionako zimski vjetar rastrgati i duboki snijeg zatrpati.

A do tada – navali!!!