III. RADOSTI  DJETINJSTVA

 

Ivanovi unuci izrasli su u lijepe momčiće i pronašli veselje u igrama sa svojim vršnjacima.

Proljetno sunce ogrijalo je njive i usjeve. Povremena kišica omogućila je njihovo brzo napredovanje.

Kako je lijepo u prirodi kad se sve zazeleni, voćnjaci i šume obuku svoje najljepše košulje, a livade se prošaraju raznobojnim cvjetovima.

Odmah ti se srce razveseli, oči rašire od ljepote, a usta razvuku u najširi osmijeh.

A tek ruke i noge? One nikako da se smire.

Šire se i skaču kao da će cijeli svijet obuhvatiti i u jednom koraku prijeći.

Iveka i Peru su ptičice vrlo rano probudile svojim pjevanjem.

Budući da više nisu mogli zaspati, počeli su smišljati čudesan plan za današnji dan.

Ivekovo lice bilo je ozbiljno, a pogled zamišljen kao da će smisliti bogzna što.

Perine plave oči gledale su u daljinu tražeći neku novu pustolovinu.

Na brzinu su pojeli doručak i obukli stare traperice te obuli izlizane tenisice.

Ništa im još nije padalo na pamet, a to znači da treba ići u potragu za društvom koje će sigurno imati neku ideju.

-De su denes si ? – čudi se Ivek.

-Valjda su zaspali – doda Pero.

-Ili su na paši – veli Ivek.

-Pa pojeli budu su travu – našale se.

I nisu pogriješili. Njihovo društvo je već bilo na livadi u društvu kravica Cvete i Rože koje su baš navalile na mladu travicu.

Francek, Jožek, Marica, Ružica, Štefica i Dragica već su čekali na starom mjestu.

Ivek i Pero pobacali su tenisice i bosonogi pojurili do njih.

Francek  je u poderanim hlačama  zelenim od trave zadirkivao Cvetu i vukao je za rep.

Odjednom ga je tako ošamarila repom po licu da su svi prasnuli u smijeh.

Mala Marica u šarenoj suknjici i s bičem u ruci navalila je na njega.

-Ti bedak jedan, pusti moju kravu na miru ! –vikala je.

A vragolasti Francek navalio još jače, samo da razljuti

Maricu.

 Zaboravili oni Cvetu i pojurili jedno za drugim.

Ostalo je društvo sjelo u travu i počelo razrađivati plan za popodne ili predvečer.

Dok su se oni tako zapričali, nestale su Roža i Cveta.

-Marica, de su krave? – pita je mama iz dvorišta.

Ali ne čuje Marica koja se izgubila s Francekom u travi i grmlju.

-Marica, brze doma hodi, dok ti ja ne dojdem tam- zaurlao i ljutiti otac.

Krave su otišle na tuđu livadu i ljuti susjed ih je već štapom tjerao, a najradije bi i djecu bio malo namlatio.

Ali bolje ne, mogli bi se onda svi seljani potući i tko zna kako bi to završilo.

-Si doma, ke delate štetu ! –poviče Štef.

Tako je mala Marica morala otići kući, ali ostali su još bili tu.

I bio je zadnji čas za odlučiti što će se danas igrati, bolje rečeno kakvu će danas štetu napraviti.

Jožekove oči zabljesnuše i jezik se razveže u tisuće riječi.

-Znam ke bume delali. Ideme se valjat po susedovoj šenici –predloži društvu.

-Pa Štef nas bu hbil – veli Pero.

-Ne bu znal da sme te bili mi – dosjeti se Jožek.

Maleno lice mu se zacrvenilo dok je rukama pridržavao hlače koje su ispadale s kukova.

Djevojčice samo zamišljeno šute. Uvukle se u svoje haljinice i sakrile lica da dječaci ne vide što misle.

-Ja sam za- veli Ivek.

-I ja – doda Francek.

-Ak nas hloviju, nesmete priznati ni da vas mučiju da sme te bili mi- uči ih Pero.

Pao je dogovor da se predvečer nađu tu na livadi pa u akciju.

Tako je i bilo. Naši veseljaci okupili se malo prije mraka na važnom zadatku.

Iako su neki bili bosi, a neki poderanih hlača, u svojem naumu su bili odlučni.

Kako se samo bilo lijepo valjati po mladoj zelenoj pšenici. Još je bila mekana i nije uopće pikala za noge i leđa.

Prvo su navalili samo na jedan dio. Neće sve povaljati, nisu oni takvi.

 Kako su brzo su taj dio sravnili sa zemljom pa više nije bilo zanimljivo, padne prijedlog.

-Ideme se još valjati – ohrabri ih Dragica.

Lice joj je bilo potpuno znojno od ove vesele, nestašne i pomalo naporne igre, ali imala je snage za još, i još...

Nikoga nije trebalo nagovarati.

Ubrzo se cijeli komad pšenice pretvorio u ravno polje, ili bolje rečeno, u ratište.

Počelo je hrvanje, navlačenje, gaženje, kotrljanje i tko zna što sve ne.

 Kakva sreća! Nitko ih nije vidio. Sve će dobro proći, bez galame i batina.

Ali to se njima samo tako činilo jer su htjeli da bude tako.

Umorni i prljavi otišli su kući, zadovoljni što je njihov plan uspio.

-Joj, božek pomozi ! – netko je vikao.

Još nije svanulo, a takva galama u selu.

-Štef, odi brze sim! – viče Bara.

-Nešči nam je zvaljal šenicu! – urla ona.

-Ja ih bum hbil! – poludio i on.

Lice mu se smračilo, garave oči iskočile, a u ruci mu štap.

Pero i Ivek gledaju kroz prozor i već znaju što se sprema.

Sad će krenuti istraga, a oni mole Boga da nitko ne progovori.

Ali kako to kod djece obično bude, čim ugledaju batinu, odmah popuste i ispričaju sve kako je bilo.

To je značilo da će svaki roditelj svojeg junačinu namlatiti i zabraniti mu igru nekoliko dana.

Tih nekoliko dana će valjda biti dosta vremena za izmisliti neku novu ludoriju.

Ili ipak ne, ne trebaju im ponovno batine.

Zato je sljedećih dana trebalo teško raditi i pomagati roditeljima pa se nije stiglo misliti na gluposti.

Ponekad se zbilja dobro malo primiriti i razmisliti o svojim postupcima.

Ali kad si dijete, tako je dobro i zabavno igrati se baš ono što se ne smije.

Eh, taj Štef, baš ih je zeznul! Sad će morati izmišljati neke pametne igre, a kad će stići od tolikog posla i učenja.