Put putujem..Daleko, daleko..Ovdje sam, i nisam ovdje.. Astral mekoćom svojom utire mi put, a opet, ne idem stazom koju mi nameće, već izabranim svojim pravcem, nekad bremenitim i posutim znojem i suzama, nekad lakim, poput plavog, čistog neba, poslije dugo željene kiše..

Put putujem...

Sakupljam bijele kamenčiće, pa ih ostavljam iza sebe, da se mogu vratiti vama, koji ste mi sve..i djeca, i prijatelji, i partneri, majke i očevi..Volim vas, ali Istina traži od mene bespredmetno ostavljanje svega što me vezivalo, da bih vam se mogla vratiti još slobodnija..

Transformacija žudi za ogromnom tišinom..

Odvajam se od svih, da bih jednom ponovo bila svačija...

Tečem kroz duše onih koji žude da budem kanal, kroz koji će kroz mene govoriti o nadolazećem Suncu savršenstva..

Sve dotičem, bez straha, puštam da budem vođena, ali u svakom trenutku mogu pokidati uzde i krenuti dalje..

Ah..koliko puno ponuđene Istine, koliko puno je potrebno strpljenja, da se zna odvojiti žito od kukolja...

Neki nam prijete apokalipsom, neki nas utvrđuju svojom šizmom...

Neki uvjeravaju da je cijeli sistem protiv nas, i da smo marionete u rukama drugih..

Tko to tamo nam upravlja, i ne da nam da sami sobom upravljamo?

Oni koji Istinu pakiraju u dvije krajnosti, dva omota sasmo drugačijeg dizajna:

jedan je omot straha i uvjetovanosti, drugi je omot bezbrižnosti i slatkorječivosti, hipnotički roza boje...

A ja kidam sve  omote i vadim srž možebitnosti..

U pitanju je vlastiti odabir.. Ne možemo mi druge uvjeravati u otkrivenu Istinu, jer svakom je otkrivanje Istine prilagođeno stupnju razvoja..

Ne mogu djetetu u vrtiću objašnjavati put duše odbjegle od Sebe, da bi se vratila Sebi..

Ne mogu onome tko je zadojen zavjerama svih vrsta, objasniti da zavjera postoji jedino ako uđe u kocku-kavez njene matrice..

Cionisti, nacionalisti, arijevska čistoća ili gmazovska nečistoća..

Svi bi htjeli nekako vladati i zavladati onim što nam je darovano da put pređemo do kraja- našom slobodnom voljom, koja u suštini, uvijek izabire Ljubav kao početni bijeli kamenčić, koji ostavljamo da se ne izgubimo..

Iz svih tih limbova, ipak cjelovita, grlim prijatelja, koji mi se čudesnim nekim kanalom pojavio, poput male barčice na oceanu postojanja..

Bela Hamvas...za neke filozof i šaman.. Za mene smiraj u oluji svega i svačega što me zapljuskuje..

Poput silnog smeća poslije razornog vala, koji na obale donosi sve i svašta, tako prolaze kroz mene pokušaji ostavljanja nebitnoga..

Bela Hamvas i njegovi eseji  "Jasmin i maslina"...

Eseji o skromnosti i uživanju u malim, jednostavnim stvarima života..

Ali i uvid u stanje moje duše, koje vam kroz njegove riječi prenosim:

"Novost u mojem načinu života je slijedeća: sva pitanja ostaviti neriješena. Dakle, ne zatvoriti mišljenje, nego upravo otvoriti sva vrata. Ne svezati čvor, nego rasplesti sve čvorove. Pitanja ne riješiti, nego ih naći sve više i što opasnija, i po mogućnosti, najoštrije ih postaviti. Ne zatvoriti se prema rješenjima djelatnosti duha, nego otvaranjem svih prozora i vrata pustiti dihu slobodan ulaz i osigurati propuh. Nikakav čvrsti odgovor i tvrdnja. Nikakva čvrsta pogodba i ustanovljenost.

Nikakvo načelo. Nikakvo uvjerenje.

Neka dođe zrak i neka me prožme, neka peče sunce.

Jedini način da sazrim. Rješenja, ako su dobra, uvijek me ushićuju. Ali neka nitko od mene  ne traži da i ja riješim nešto. Ništa mi nije tako daleko kao to da stvorim sustav. I ništa me toliko ne zabavlja, nego tz. pogled na svijet.

Potrebno mi je da svakoga trenutka slobodno raspolažem sobom i da zadrćžavam sebi pravo da radim što hoću..."