Ležim na livadi u gustoj travi punoj maslačaka…Rascvale se krošnje, a od nekuda do mene dopire miris jorgovana.…Sve oko mene tiho je..kao da uživa u tom skladu prirode…Jedino zvuci kosilice u daljini povremeno remete taj mir.Lagani vjetar nježno dodiruje travu, leluja njezine vrhove…Promatram pahuljice maslačka u njihovom letu..pratim pogledom….Raspršile se po livadi..Poželim da sa njima poletim….

Neki se mir u mene uvukao, a misli odlutale daleko…daleko…Čudno, pomislim, zašto mi se baš ovog trenutka po glavi mota onaj trenutak odlaska na drugu obalu…  

Kad jednog dana nogom zakoračim u onu drugu dimenziju poželih maleno društvo najodanijih prijatelja sakupljenih na nekom obronku..U ruci urna i prah što vjetar raznosi nepreglednim prostranstvima…i na um mi padne pjesma nepoznatog autora:

Don`t stand by my grave and weep,
For I am not there.
I do not sleep.
I am a thousand winds that blow,
I am the diamond`s glint on snow,
I am the sunlight on ripened grain,
I am the gentle autumn`s rain,
In the soft hush of the morning light
I am the swift bird in flight.
Don`t stand on my grave and cry,
I am not there,
I did not die.

Jedna mi se pahuljica lagano spusti na dlan…

Jel me to dotakla ruka duše što putuje?