Gledam je, a ona ne zna kako je gledam, pa je prirodna, da prirodnija ne može biti. Što znači sasvim neprirodna. Svoju je prirodnost odavno izgubila i prestala sa ponašati poput žene ili majke i samo se ponaša kao što se Jehovin svjedok treba ponašati. Ili točnije, kako ona misli da se Jehovin svjedok mora ponašati. Prije nekoliko me minuta pozvala na ručak, a ja se naravno, kao i svaki put, zadržao na kompu, pa stižem malo kasnije. Nečujno hodam onih nekoliko metara do kuhinje i odjednom mi ona ulazi u vidno polje.

   Stara sjedi za stolom, dlanove priljubila jedan uz drugi, oči zatvorene, izraz lica ... pa, ne znam kako ga opisati. Čudno, blago, grčevito, mirno, napeto, sve se to na njenom naboranom licu čita. Usnice joj se nečujno miču: izgovara molitvu. Tko zna koju po redu ovog dana. Bogomoljka. To je postala, i nikako se ne mogu pomiriti sa time. U meni i dalje tinja tračak nade, doduše slabašne, kako će se stara jednom osvrnuti, progledati, konačno priznati kako postoji i nešto drugo osim Jehovinih svjedoka. I služenja Jehovi, koje tako revno provodi, zapostavljajući sve ostalo.

   - Samo se ti moli - kažem joj podrugljivo prilazeći stolu na kojem se hladi jelo, a stara se uplašeno trgne: uvijek se trza, baš kao da se nalazi negdje vani, na opasnom terenu, a ne u stanu, u sigurnosti. - Kakav je to bog, koga moraš zamoliti za dopuštenje da bi jeo ono što si sam kupio i spremio?

   - Šuti! - kaže ona i gleda me onim svojim pogledom koji i te kako dobro poznajem: pogled kojim poručuje da se argumenti ne primaju na znanje, još manje uvažavaju. - Ništa ti ne znaš.

   - Dovoljno je da jedno od nas dvoje sve zna - odgovorim sarkastično, ali se to odbija od nje, naravno: uvjerena je da je to istina i da je ona ta koja sve zna. Ja sam, naravno, budala.

   - Jadan ti - odgovori ona. - Ne znaš što govoriš. Samo se ti izruguj, vidjeti ćeš da će ti biti žao.

   - Kada? - pitam posprdno. - Kad odapnem i odem?

   - Svi dođemo ispred jedinog Jehove - melje ona ne gledajući me, a crne joj se oči fanatično sjaje. - Onda ćeš se kajati zbog svojih riječi.

   - Kakav je to bog, koji od vas traži neprekidnu molitvu? - pitam je: neraspoložen sam i izazivam namjerno. - Ako je toliko dobar, zašto mu moraš po čitave dane služiti?

   - Mene moj Jehova ni na što ne tjera - odgovori ona, a na licu joj onaj tupi izraz koji već sasvim dobro prepoznajem. - Ja mu sa veseljem služim.

   - To radiš jer se bojiš smrti.

   - Ničega se ja uz svog Jehovu ne bojim! - odgovara podbodena. - Jedva čekam smrt.

   - Je li? - pitam i kesim se podrugljivo prema njoj. - A tko je ono jaukao i plakao kad si trebala u bolnicu, na operaciju?

   - Nisam plakala - laže ona gledajući me uči, uvjerena kako govori čistu istinu, svetu istinu. - Ne bojim se doći pred lice Jehove.

   - To ti pričaj drugom - nemilosrdno nastavljam: prezirem njen fanatizam i ne mogu se suzdržati. - Jaukala si i plakala i bila si presretna kad je onaj hrabri liječnik rastjerao sve tvoje jehovce i naredio da te odvezu u operacijsku dvoranu. Odahnula si, jer na taj način misliš kako nisi kriva što si dobila krv, a znaš da tvoj dragi Jehova brani uzimati tuđu krv. Ali jesi kriva! Da zbilja to nisi htjela, mogla si se derati, bacakati na nosilima, protestirati na sav glas i pustili bi te kući bez operacije.

   - Ti si lud! - uzvikne stara ustajući od stola, povukavši svoj najjači i najbesmisleniji argument. - Sa tobom se ne može razgovarati.

   - Gdje ćeš sad? - pitam za njom. - U sobu na još jedan sat molitve?

   Gunđajući, stara odlazi, a ja sretan zbog besmislene pobjede, počinjem jesti. Po čitav se dan moli i čita Bibliju i one časopise koje nasrtljivi Jehovini svjedoci trpaju ljudima u ruke. 

   Prisjećam se, kako sam prije nekoliko mjeseci, prolazeći pored spavaće sobe stare na putu u kupaonicu, začuo iz njene sobe neke sasvim čudne zvukove, koje nikad prije nisam čuo. Osluškivao sam pred vratima, zaustavio sam dah, prislonio uho na vrata, ali nisam mogao odgonetnuti što to čujem.

   I onda pomislim, kako možda stara umire. Ipak je ona prevalila osamdesetu i može svakog dana preseliti kod svog voljenog Jehove. Možda je to što čujem neko posebno, umiruće cviljenje. Hropac. Čudan me nemir obuzeo i polako sam otvorio vrata, nagnuo gornji dio tijela i ugledao svoju staru, osamdesetogodišnju staricu, koja vječito kuka zbog bolova, kako kleči na sredini sobe, na golom parketu, dlanova sastavljenih u beskonačnoj molitvi.

   Okrenula je glavu prema meni i pogled koji sam vidio u njenim očima nije bio pogled moje majke.

   - Izađi! - naredila mi je. - I više nikad ne ulazi nepozvan.

   I nisam od onda ušao u njenu sobu, nemam ni želje. Posvuda po sobi joj je razbacana literatura koja slavi Jehovu. Njega slavi, a sve drugo prezire. Čudna neka ljubav u njoj, ako je to ljubav, rezervirana samo za odabrane, za one koji to "zaslužuju". U tu kategoriju svakako ne spadam.

 

   Nekoliko dana kasnije, perem zube u kupaonici, večer se proljetna i topla spušta, kad odjednom osjetim nelagodu. Okrećem se oko sebe, ali ne vidim ništa što bi mi trebalo prouzročiti nelagodu koja me ne napušta. I onda primjećujem: sjaj na podu privlači mi pažnju i ne vjerujući vlastitim očima promatram žarku, blještavo-bijelu svijetlost, koja dopire iz spavaće sobe stare. Ispod vrata ima malo prostora i svjetlost prodire  nezadrživo i sve je jača, sve više blještava i nekako podrhtavajuća.

   Ne shvaćam što se to događa, ali znam, moram to ispitati, otkriti. Briga me za zabranu koju mi je nametnula stara! Moram vidjeti što to prouzrokuje ovakvu žarko-bijelu svijetlost, kakvu nikad prije nisam imao prilike vidjeti. Koga vraga, ili da kažem boga, stara vještica izvodi u svojoj sobi? Polako i tiho otvoriti ću vrata i virnuti, baciti radoznali pogled u njenu sobu.

   Otvaram vrata sa obje ruke čvrsto držeći kvaku, ne bih li na taj način izbjegao i najmanji šum. Vrata polako, krajnje oprezno, guram i naginjem se i bacam radoznali pogled u sobu.

   Čitava je soba okupana blještavom svjetlošću, a stara, u položaju klečanja, nagnuta prema naprijed, sljubljenih dlanova, mrmlja molitvu i nije mi to ništa novo ni čudno. Čudno je i sasvim novo to, što stara ne kleči na uglancanim parketima, već lebdi na metar od njih, a između njenih koljena i parketa nema ničeg, samo svjetlost blješti, prosipa zrake na sve strane.

   Razrogačenih očiju gledam prizor koji ni u snu nisam vidio. Levitacija! Stara lebdi. Uzdiže se prema svom voljenom Jehovi.

   Ustreptao, naježen, kosa mi se podigla na glavi, zatvaram vrata i tada se dogodi: kvaka mi klizne, pobjegne ispod od uzbuđenja oznojenog dlana i začuje se metalni i glasni zveket.

    Lebdeći u sredini sobe, stara baci pogled prema zvuku, nestane svjetlosti: u tom trenutku zatvaram vrata. I začujem snažan udarac. Je li to stara pala? Sletjela? Nema više levitacije?

   Napeto osluškujem i uskoro začujem bolno ječanje i želim otvoriti vrata, ali ovog puta poštujem zapovijed stare i ne otvaram ih.

   - Zašto ne uđeš?! - viče ona iznutra. - Treba mi pomoć!

   Ulazim. Soba sad normalno izgleda, ako se tako može reći, jer posvuda po sobi nalaze se brošure Jehovinih svjedoka, napasti nad napastima. Vidim staru kako leži na sredini sobe i jauče.

   - Što se dogodilo? -pitam je.

   - Ne znam - jeca ona uplašeno. - Odjednom sam se osvijestila ovdje. Na podu.

   - Što si radila?

   - Ne znam - ponovi ona. - Ne sjećam se. O, zašto mi Jehova ne da umrijeti? Ne mogu više ovako.

   - To te Jehova kažnjava - kažem joj i u mislima je ponovo gledam kako lebdi, a čega se ona uopće ne sjeća.

   - Šuti nesretniče - govori stara, dok joj pomažem ustati i smještam je u krevet. - A tako mi je lijepo bilo. Blaženo! Kao da letim.

   - Ne vidim da su ti izrasla krila - kažem joj. - Buncaš kao i uvijek: šenula si od neprestane molitve. Htjela bi poletjeti!

   - Bila sam blizu - bunca ona. - Bila sam ...

   Slušam njeno nesuvislo mrmljanje, sliježem ramenima, izlazim iz sobe i čvrsto zatvaram vrata za sobom. Bila je pozvana, svjedočio sam pozivu, ali nije prihvaćena. Na putu ka raju, omeo je jedva čujni šum. I vratio je među nas grešnike. Nije joj vjera baš toliko čvrsta.

 

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.