Bio jednom jedan hrabar i neustrašiv mornar. Oplovio je taj sva mora svijeta i posjetio sve daleke obale. Borio se s morskim nemanima, bančio s gusarima i ljubio najljepše dame ovog svijeta. No nigdje se nikad nije dugo zadržavao, jer more ga je uvijek dozivalo i mamilo. Samo njemu se vraćao, samo za njega je živio. I ocrtala se već i po koja bora na njegovom licu, no on se ni tad nije umorio, već je neustrašivo nastavio sa svojim morskim pustolovinama.

Jednog ga dana donese put i do Adrijskih obala. Tamo začu mornar predivnu pjesmu. Bila je nešto najljepše što je ikad čuo. Od tih nježnih nota zaigra mu srce. Zvučala je kao da samo more pjeva svojim valima ili da sunce svojim kracima pozdravlja zemlju. Kao da su se i galebovi zbog te pjesme počeli izvijati drugačije i nježnije nebom. Bila je tako nadnaravna, tako nebeska i neopisiva. Poput kora anđela ili zbora morskih sirena. Potpuno očaran stajao je na palubi svoga broda i snažno udisao zrak, vjerujući da će je tako udahnuti u sebe. Trudio se vidjeti tko to tako divno pjeva, ali na obali ne vidje nikog. Stoga se odluči usidriti. Sasvim je istražio otok, sve njegove uvale i žale, ali mornar ne nađe one kojoj je taj božanski glas pripadao. Sve što je našao bile su gole stijene, malena borova šuma i beskrajna jata galebova. Na posljetku mornar pomisli kako se more poigralo s njim ili da mu se sve to samo pričinilo zbog velike ljetne žege. Sljedećeg jutra kad odluči podići sidro opet začuo onu opojnu pjesmu. Sad je napokon bio siguran da ipak nije sve umislio. Ali u isto vrijeme pitao se mornar kako nešto tako lijepo može biti stvarno? Na svojim putovanjima nagledao se svog blaga i sve ljepote ovog svijeta, ali nikad nije naišao na nešto ovako, tako očaravajuće i zavodljivo. Čvrsto odluči otkriti kome pripada taj anđeoski glas. Sa svojom posadom još jednom pretraži čitav otok. Ali opet bezuspješno. Samo hridi, borovi i galebovi. Navečer umjesto pjesme začu mornar sa svog borda ženski smjeh na obali. Sad je bio siguran da se netko poigrava s njim i da ne želi da ga nađe. No kako nije htio odustati već je uporno htio vidjeti tajanstvenu krasoticu kojoj pripada taj anđeoski glas, lađom se doveze još jednom do malenog otoka. Tiho je išao za smjehom, šuljao se i pazio da ne bi napravio kakav šum koji bi prepao tajanstvenu krasoticu. I kad je stigao do malenog pješčanog žala, imao je što i vidjeti. Na mjesečini u moru sasvim naga kupala se ljepotica. Bila je ljepša i od vlastite pjesme. Ljubav mu obuzme srce. Padne na koljena i zaprosi je. Ona se samo tajanstveno nasmija, zaroni i nesta u morskim dubinama. Uzalud ju je pokušavao naći. Odluči čekati do svanuća, vjerujući kako će tajanstvena krasotica zaroniti i opet otpjevati svoju pjesmu. Sakrije se u borovu šumu. U cik zore, kad je prva zraka sunca dotakla zemlju prolomi se okolicom ista on očaravajuća pjesma. Mornar se trgne, od umora je malko bio sklopi oči. Na hridi kraj mora ugleda djevojku raspletenih kosa. Znao je da je to njegova draga, ista ona koja se sinoć naga kupala na mjesečini. Pohita k njoj. Njena pjesma bila je zanosna kao i prvog trenutka kad ju je čuo. Kako mu je bila okrenuta leđima, dotakne joj rame da bi se ona okrenula.  No umjesto one krasotice ljepotice od sinoć ugleda grdno žensko stvorenje. Ruke joj runjave do ramena, a noge kao u koze s papcima. Bila je sva izmazana crnom smolom, zbog čega je vonjala paklinom i vučinom. Mornar se prestraši, a ono grdo žensko progovori.

- Što je čovječe što živiš s morem i od mora? Nisi ovako zamišljao lice svoje pjesme?

- Tko si ti?-uplašeno će mornar.

- Ja sam ista ona djevojka koju si sinoć zaprosio, a danas je se prepao.

- Ne, to ne može biti. Sinoć se na ovom žalu kupalo najljepše djevojče što su ga moje oči vidjele, a dobro znam da to nisi ti.

- Vidio si samo ono što si želio vidjeti, ljepoticu, jer pomislio si da samo ljepotici može pripadati onakav glas. Noć je varljiva, a mjesečina opojna. Vidio si mene, a ne neko izmišljeno djevojče. Želiš li i dalje da se udam za tebe?-

Mornar se zgnuša takvom pomisli, te pobježe glavom bez obzira. Vratio se na svoj brod, podigao sidro i odlučio otploviti. No čim je opet začuo onu prekrasnu pjesmu nije se mogao pomaknuti. Pjesma je bila ljepše no ikad. Bila je poput kakve nebeske arije, kao da je titrala sa svakom česticom njegovog bića. I u tom trenutku pjesma je postala on, a on je postao pjesma. Stoga je okrenuo svoj brod prema obali gdje se nalazilo ono grdno djevojče i plovio sve bliže. Bio je toliko opijen njenom pjesmom da nije primjetio one oštre hridi. U jednom trenutku trup broda se probije, more navre, a morna i njegova čitava posada se utopi. Ne osta ništa osim  najljepše pjesme što su je ljudske uši ikad čule.

Bila je to pjesma Pustolovice, žene s obale, koja i danas mami mornare.