Dobri starac sjedi ispred svoje kolibe. Spuštene mu vjeđe, a ruke u krilu. Razmišlja o životu koji je prošao i tako mu prolaze dani.
Kad je bio mlad radio je mnogo, iscrpio je tijelo, umorio dušu. Sjećanja naviru, oči se orose, mahne rukom ljutito – pa zar je to važno!
Ne prođe mnogo pa se opet sjeti. Imao sam svega, živio sam dobro, ako sam pustinjak – život je i to!
Iz dana u dan on tako sanjari, ni sam ne vidi kako vrijeme leti.
Taj umorni starac još uvijek sjedi tamo i strpljivo čeka svoje kočije.
bglavac
edin.kecanovic
