Na svome mirnom putu prema moru jedna je rijeka stigla do pustinje i tu se zaustavila. Pred njom su na vidiku bile stijene, provalije, špilje i nanosi živoga pijeska. Rijeka je zastala od straha. „To je moj kraj. Pustinju neću prijeći, jer će pijesak progutati svu moju vodu i mene će nestati. Nikada neću stići do mora, sve je gotovo“, očajavala je.

Voda joj se počela postupno gubiti i rijeka je doista nestajala u pustinji. Prolazeći onuda, vjetar začuje njezino stalno jadikovanje, te je odluči spasiti. „Prepusti se suncu da te zagrije, uzaći ćeš na nebo u obliku vodene pare. Za ostalo ću se ja pobrinuti“, predloži vjetar. Rijeka se još više uplaši. „Ja sam stvorena da tečem između dviju obala polako, mirno i dostojanstveno, nisam stvorena da letim zrakom.“ Vjetar joj odgovori: „Ne boj se, kad se digneš prema nebu u obliku vodene pare, postat ćeš oblak. Oblak ću prenijeti preko pustinje i tamo ćeš ponovno pasti na zemlju kao kiša. Postat ćeš opet rijeka i teći ćeš prema moru.“ No rijeka se odviše bojala i pustinja ju je progutala.

Bruno Ferrero