Napokon diže pogled prema meni i opet ponavlja onu istu riječ:
-Ti nisi normalan, ja odlazim a ti bi se sad na kraju ljubio. Zašto se praviš da ništa ne znaš i da ništa ne vidiš? Gotovo je. Što je to s tobom?

-Ništa mi nije, osim što te i dalje volim. Što je s tobom da to ne vidiš? Zar mi za kraj ne možeš dati poljubac? Zadnji! Molim te!

Znam da joj na vrhu jezika stoji opet ona ista riječi ali umjesto da još jednom ponovi, ti nisi normalan, samo hladno uzvraća:

-Pun mi te je kufer.

I s našim zajedničkim kuferom u ruci svjesna samo težine svoje ovlaš nabacane odjeće ali zato skroz nesvijesna njegovog dodatnog opterećenja, težine moje praznine. Zatvara vrata stana i odlazi.

Gledam je s prozora dok s teškom mukom vuče kufer otežao u njenoj ruci od naših praznina i punina, a ona zgnječena i rasparana slika s piramidama iznenada joj nespretno zakači čarapu. Zastaje i opsuje a onda ju svom silinom trga s kufera i baca na pod.

Iznenada, priča se prekida s onim istim zvukom slike koja se kida na dva dijela a ja se budim u svom krevetu, uzdrhtalog srca, pidžame slijepljene od znoja i priljubljene uz moje tijelo. Hladno mi je. Nikada tako nešto nisam sanjao, makar ne tako živo, jasno i s bezbroj detalja, nabito emocijama. Okrećem se i traži pogledom Luciju, hvala Bogu sve je u redu, tu je, spava i duboko diše. Vidim joj obrise tijela u tami, nježne i meke brežuljke koji udišu mjesečevu svjetlost prosutu sobom. Spuštam ruku na njeno toplo i opušteno tijelo. Skidam joj naramenicu spavaćice, ljubim joj rame, vrat... Ne želim razmišljati o tom snu u kojem je sve prepuno problema, rastanka, odlazaka, napuštanja...ali crv sumnje ne da mi mira, i sve mi govori, pogledaj ispod kreveta. Gdje je kufer koji si upravo sanjao?

Odmičem se do ruba kreveta a on iznenada upozoravajuće zacvili pod mojoj težinom. Spuštam ruku na pod pa je zavlačim pod krevet, tu bi negdje blizu ruba kreveta trebao biti. Pipkam u tami i brzo ga nalazim jer on je tu, osjećam pod prstima njegovu kožni oklop. Veselo poskočim u sebi, sve je u redu, sve je u redu... ponavljam do besvjesti.

Ali, crv sumnje i dalje neumorno radi, pa mi kaže, pomakni ga, promrdaj ga, ako je prazan biti će lagan, ako ne...pun je njenih stvari.

Neko vrijeme ruka mi samo mirno počiva na samoj ivici kufera, neodlučna što učiniti s upravo pristiglom mišlju. Najprije polako, pa malo jače, a onda najjače, guram ga ali on se ne miče. Šuti zakočen i kao da je prikovan za pod. Opet se počinjem znojiti i tada se cijelim gornjim dijelom tijela presavijam i naginjem preko ruba u želji da ga vidim, da vidim što je to zapelo.

Od naglog trzaja padam na pod, ali zapravo, opet padam u isti san - priču. A scena je i dalje ista, ja stojim na prozoru i gledam Luciju dok kida onu sliku s nakrivljenim piramidama. Sada sam potpuno svijestan da sanjam, kao što sam svjestan i činjenice koje Lucija nikada neće biti a to je da i nežive stvari govore samo ih treba slušati i gledati. Jest da im je jezik čudan i neobičan, ali valjda i čovjek pomalo mora biti takav da bi ga razumio. Lucija nikada nije spadala u takvu kategoriju ljudi, zato sam i krio ove stvari od nje jer ona to nikada ne bi razumijela. Bez obzira na sve, baš takvu je volim. A ona mene?

Ona ulazi u taxi i ubacuje kufer unutra.

Niti jednom ne diže pogled prema prozoru s kojeg je promatram i niti jedanput ne baca pogled na ostale slike naše prošlosti koje pričaju našu priču i koje još uvijek čvrsto zaljepljene stoje na našem starom i ogromnom kuferu.

 

*******

Sunce je visoko odskočilo i ja otvaram oči. Pitam se koliko je sati jer shvaćam da sam vjerojatno prespavao pola dana. Lucijina strana kreveta je prazna. Nedostaje mi. Boli me njeno odsutsvo. Pružam ruke prema njenom praznom i hladnom jastuku, zabijam lice u njen jastuk s čije površine je odavno ičezao otisak njenog lica. Dižem se iz kreveta neopterećeno, znajući da ona nikada nije bila velika spavalica kao ni sanjalica, to sam oduvijek za oboje bio ja. Krećem prema vratima sobe i odjednom mi u mislima sjevne cijeli neobičan sinoćnji san. Okrenem se na peti, pogleda upernog prema podu i rubu kreveta, gdje bi trebao počivati naš kufer. Pogledati ili ne, pitanje titrajući izazovno visi u zraku. S ove pozicije ne mogu ga vidjeti, ali ako samo čučnem, svakako bih ga vidio.

Ne!!! Neću to učiniti, odlazim u kuhinju, stavljam vodu da zakuha i spremam se za jutarnji ritual ispijanja kave. Okrenem se prema stolu, a na njenu pisamce, malo, sitno, prepoznajem njena minijaturna slova , svih dvadeset godina braka svedenih u par riječi.

„Otišla sam. Nemoj me tražiti jer gotovo je odavno. Nadam se da ćeš razumijeti.“

Lucija

Jurim u sobu, bacam se na pod i zavirujem pod krevet, a ispod njega ništa i svašta. Kufera nigdje, ali istovremeno osjećam nadiranje bujice prisutstva svih naših zajedničkih praznina i punina.

KRAJ