PUNA I PRAZNA ČAŠA

 

        Stajale jedna kraj druge dvije čaše, puna i prazna. Pripadale su istomu kolu čaša od plemenitoga rimskog stakla; i nađoše se na stolu poslije gozbe. Pijani su gozbenici spavali pod stolom, i gromoglasno hrkali. Na zidovima su teturali i podrhtavali mozaici.

        Reče tada puna čaša praznoj:

        “Pilo se iz nas cijelu noć. A sad nitko za nama ne poseže. Ne znam da li mi je to milo, ili nemilo.”

        Prazna čaša reče:

        “Osjećam se čudno potištenom. Sad znam kako se osjeća čovjek bez životnoga smisla, čovjek potrošen od svojih čula i njihovih zahtjeva... Sad znam kako će se osjećati svi ovi ljudi, kad se probude od pijanoga sna.”

        “Ah, pustimo ljude,” reče puna čaša. “Reći ću ti nešto drugo i drukčije od svega što se od ovih ljudi može saznati: unatoč časovitoj opreci između tebe i mene, ja sam tebi vrlo, vrlo nalik, sele moja.”

        “Od rimskoga smo stakla, iz istoga smo kola. Zato smo jedna drugoj slične,” odgovori razborito prazna čaša.

        “Ah, ne mislim na tvar, ni na oblik ne mislim, jer to nam je svima isto. Mislim na svoju puninu, i na tvoju prazninu.”

        Uđoše tad na prstima robovi - neki maslinaste puti, a neki bakarne - te počeše oprezno skidati zamrljane stolnjake, izlijevati u bokale vino iz nedopijenih čaša, i tiho, pomno premještati čaše i bokale na srebrne pladnjeve u smjeru kuhinje. A mlohavi se likovi na mozaik-zidu nevoljko uspraviše, trudeći se izgledati trijezno.

        “Tišti me moja punina,” nastavi povjerljivo puna čaša. “Ona bi se htjela dati, darivati. Požurih da ti to kažem, jer uskoro ćemo se rastati.”

        “Rekla bih da to kažeš iz sućuti, dobra moja sele. Jer ništa tako ne tišti kao praznina,” u odvrat dočeka prazna čaša. “Praznina me tlači, i u meni viče za tim da se napuni, da primi.”

        “Tišti, tlači... Eto vidiš da smo vrlo, vrlo jedna drugoj nalik,” slavodobitno će puna.

        Jedna se bakarna ruka zaleti do pune čaše, i načas zastane, kao da razmišlja.

        “I još više nego vrlo, vrlo,” zabrza dalje puna. “Slušaj, ne želim se od tebe rastati kao da se rastajem od nesrodnice, od razroke oprečnice. To je varka, sele, to je opsjena. Jer, gledano ne samo okom, stvari stoje drukčije.”

        Reče prazna:

        “Kako drukčije? Ni{ta na svijetu ne može nas izjednačiti: ja sam prazna, ti si puna. I gdje je tu srodnost? I što je tu varka?” 

        “Kako bih ja znala da sam puna, da tebe, praznu, ne stavi nečija ruka pokraj mene? I dalje, kako bih te mogla sobom natočiti, ako ti ne poželiš biti natočena? Da, kako moći dati, ako nema tko uzeti? Kako moći uzeti, ako nema tko dati?”

        “To samo znači da smo dijelovi iste gozbe,” našali se prazna.

        Ali puna je sa žarom objašnjavala:

        “Ne samo to, ne samo to. Jer moja punina čezne darivati točno toliko, koliko tvoja praznina čezne primiti. Ne kazuje li to nešto o istoti naše čežnje?”

        “Hm,” zamisli se prazna čaša, i tiho kucne svojom mišlju o prazninu. “Nisam, priznajem, o tomu razmišljala. Ipak, rekla bih da je bolje biti puna, nego prazna. Bolje je darivati, nego primati dar.”

        “Ah, sele, isto je to, vjeruj mi, isto...”

 

        Bakar-ruka uto obuhvati punu čašu, željno, pohlepno, i hitro je prinese ustima.

        “Isto je to, dati i primiti,” dovikivala je puna čaša, upravo se prazneći u živu čašu, u usta roba. “Iz čaše u čašu prelijeva se puno, na poziv praznoga.”

        Rob odloži bivšu punu čašu na stol, pokraj prazne.

        Reče prazna čaša praznoj čaši:

        “Maločas nas je dijelila opsjena razlike, varka opreke. A sada između tebe i mene nema ni varke, ni opsjene.”

        “Što je to, i kako se to zove, sele moja?” upita prazna praznu.

       

 

        Smrt, na Zapadu. Nirvana, na Istoku.

 

 

        Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.