Kilometar po kilometar, uz razgovor i pjesmu, stigli su mali Vrapčanci  na prekrasan Trg hrvatske kraljice Jelene u Svetom Križu Začretju.

 

Veselo su izašli iz autobusa i udahnuli svježi  zagorski zrak. Pogled im se zaustavi na zgradi općine, knjižnice i crkve. Na drugoj strani trga pogled im  zastane  na lijepom zdanju tek obnovljenog dvorca.

Njihovo divljenje prekinuo je glas starijeg  sjedokosog muškarca  nasmijanog od uha do uha, veselog pogleda i vedrog mladenačkog duha.

-Dobro jutro , dječice-pozdravi ih Tonček.

-Dobro došli u svetokriški kraj- uzbuđeno doda.

Učiteljice su  posložile djecu“ kao po špagi „ i nestrpljivo čekale što im njihov vodič želi reći i pokazati.

Šetali su od zgrade do zgrade upoznajući njihovu prošlost koja nije prestajala teći iz usta legendarnog Tončeka. Kružeći trgom, stigli su i do one zanimljive zgrade .

-Ovo je  djeco naš Muzej „Žitnica“ koji vam posebno želim pokazati.  Tu ćete vidjeti kako se nekad živjelo i radilo u našem kraju-priča neumorni čovjek.

Borna, Lea, Filip,Bernarda i ostala djeca začuđeno su gledala ove interesantne predmete iz davnina.  Tončekova supruga Elza tako im je živo i uvjerljivo dočarala  nekadašnji život i način upotrebe predmeta da je čak i učiteljicama probudila  neke davne uspomene.

Predmeti izloženi u ovom etno-muzeju bili su jedan ljepši od drugog.

-Marljivi su ovi Zagorci, a imaju i što pokazati-izusti  ravnatelj Darko.

 

 

Vrijeme je brzo prošlo u ugodnom razgovoru i razgledavanju, ali djeca su željela još doživljaja , pogotovo onih u šumi  koja ih je već nestrpljivo čekala.

-Tu- tu! Opet naš autobus zove i krećemo  prema začaranoj šumi.  U tom trenu Darko zapazi nešto čudno i upita:

-Pa gdje nam je učiteljica?

- Tu je negdje-dodaju Domagoj i Marija.

-Učiteljiceeeeee, gdje ste!?-počinju dozivati.

I gle prvog čuda. Nestala je učiteljica, no hvala Bogu i tehnici, ubrzo su začuli  njen glas.

-Ljudi !  Znate li gdje sam ja?-prozbori ona kroz smijeh.

Nigdje drugdje nego u etno-zahodu, zaključale me coprnice-doda ona.

Svi prasnuše u smijeh. Autobus brzo zakoči i krene natrag u potragu za učiteljicom. Naravno, brzo je bila pronađena i spašena, ali ostalo je pitanje kako taj slučaj protumačiti.

Baš mi se dopala „Žitnica“ pa sam odlučila još malo ostati- izvlačila se.

-Ne vjerujemo učiteljice-odmah skoče djeca.

Bili su sigurni da je to zaista čudo naših coprnica i njihov pozdrav-ma kakav bio.