Prozor moje sobe gledao je na gradilište. Za mene kao dijete od devet godina, bilo je to mjesto zanimljivih događanja. Za vrijeme učenja , odvačilo bi mi pažnju glasno dobacivanje radnika, njihov smijeh i vicevi. U zgradi, sa stanarima uglavnom starije populacije i bez djece, bilo je tiho, te je ovaj metež oko nje donio život u našu  svakodnevnicu .

Znala sam da sa gradnjom novog stambenog objekta dolaze i novi ljudi, prije svega djeca te sam svakog dana pratila kako se nižu katovi jedan za drugim ,u želji da se čim prije dovrši, kako bih sklopila nova poznastva i dobila društvo za igru.

Moja svakodnevnica sastojala se od ranog buđenja, odlaska na tržnicu sa bakom, nezaobilaznog posjeta crkvi......a onda doručak, pranje zubi i trk u školu.....

U jutro bih otvorila prozor, udahnula svježeg zraka i stavila posteljinu na zračenje....nešto što i dan danas činim nakon toliko godina.

Tako sam i toga jutra postupila već po ustaljenom redu i navikama i prvo što sam ugledala bila je visoka  dizalica . Svjetloplava glava iz kabine okrenulo je svoje lice prema meni i ja ugledah velike plave oči i širok osmjeh...

To me toliko zbunilo da sam se odmah povukla , sva crvena u licu, da bih potom iz prikrajka i iza zavjese ponovo provirila.

Bio je toliko blizu mog prozora da me gotovo zaslijepila bjelina njegovih zubi na proljetnom suncu, što se veličanstveno šepurilo toga jutra. Njegova karirana košulja u plavim nijansama još više je isticala njegove oči boje neba...

"Dobro jutro malena!"  rekao je , a ja sam na to pobjegla glavom bez obzira i toga se dana nisam na prozoru više pojavljivala.

No slijedećeg jutra dočeka me ponovo njegov osmjeh i ja uhvatim sebe kako mu uzvračam i mrmljam nešto što je naličilo na pozdrav.

U ruci je držao jabuku spremnu da ju zagrize, ali kao da se predomislio i prije nego li sam se snašla on mi ju dobaci. Spremno ju dočekam rukama i zagrizem. Bila je sočna, slatka....

Nisam mogla dočekati drugi dan!

Sad bih ja bila ta koja se dizala u ranu zoru, buđena nekim unutarnjim satom, nestrpljivo čekajući da se on pojavi.....

Pokazivala bih mu moje igračke, rješavala sa njim matematičke zadatke, recitirala mu pjesmice....

Katovi bi se nizali, a sa njima i moj pogled išao u visine...visoko gore prema dizalici.

Vraćajući se iz škole, prvo bih svratila do ograde gradilišta, mahnula mu za pozdrav....

Kao da je znao kad dolazim , nebi me nikada dugo ostavio čekati. Ponekad bi sišao i dolje po ljestvama, došao do ograde i pitao kako je bilo u školi.

No vrijeme je uvijek žurilo, kao da je željelo čim prije prekinuti te osmjehe i pozdrave...to  druženje.....

Jednoga dana dizalice je nestalo, a sa njom i njega.....

Nastupili su dani kiša, kao da je i nebo samo plakalo skupa samnom......

Radovi oko zgrade ušli su u posljednjuu fazu...stizali su neki drugi  ljudi....djeca.....nova se stranica dnevnika otvarala. Nova prijateljstva, puna uzbuđenja, puna radosti......

Godine su prošle u preljepom druženju, zajednički smo rasli ...stasali.....

S košarom punom jabuka  jednog sam jutra odlučila svratititi mojoj prijateljici iz djetinjstva. Otvarajući vrata te ulazne zgrade, u susret mi dođe muškarac u srednjim godinama. Petljajući se s košarom , zaglavila sam između vratiju, a jabuke se prosule po velikom ulaznom holu....

On se također sagnuo u namjeri da mi pomogne. Kad su nam se pogledi sreli, on se nasmiješio.....Tek tada sam ga prepoznala....

Usljedio je smijeh ...pozdravi...pitanja.......Poziv na kavu nisam prihvatila......

Kod pozdrava dala sam mu jabuku ....simbol jednog davnog vremena kojeg pamtim kao lijepu uspomenu ......