93.PROUČAVANJE NEPOZNATOGA
Kad su jednoga žarkog ljeta guste šume planule, mnoge su nepoznate životinje istrčale na čistinu. Među njima i jedna golema, nalik na slona. Uhvatiše ju, zajedno s ostalima, i odvezoše u zvjerinjak. Bila je uplašena i pokorna. Učenjaci su se danomice skupljali pred njezinim staništem, proučavajući ju dio po dio.
Jedan je proučavao noge, i utvrdio da bi mogle zdrobiti to i to.
Jedan se usredotočio na surlu i kljove, i saznao da je zbilja slična desetorostrukomu slonu.
Jedan se posvetio njezinu snažnom, rožnatom repu, pa je i taj otkrio svakojako srodstvo – između ostaloga, i s krokodilom.
A jedan je svoju pozornost uperio na komarca na leđima životinje. Njemu su se svi smijali, ali stručnjak je pomno proučavao sitnicu na krupnomu trupu, kao da u tomu nerazmjeru leži razmjerno pouzdan odgovor.
Kad je proučavanje završeno, ona slonu slična životinja, rekne svojim supatnicama:
“Od svih njih, najbolje je izabrao onaj, koji je proučavao komarca”.
“Kako? Zašto”? oglasiše se ostali.
“Zato, jer je komarac jedini način da se mene upozna do kraja. Ja, naime, podivljam kad me ubode sitno rilo, mada me ubod nosorogova roga ostavlja pribranim. A kad podivljam, tada se vidi što sve hoću i mogu kad sam bijesan. Ovako misle da sam dobre ćudi”.
“I? Je li se vidjelo”?
“Srećom, nije se vidjelo. Nije bilo uboda”.
Vidik u slona katkada ide kroz rilo komarca.
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)