postoje mjesta i prostori koje nikada nećemo sasvim napustiti, čak i ako odavno više nismo tamo. često su to ona mjesta gdje smo nekad bili jako tužni, ili jako sretni, ili smo osjećali bol, ili nešto zgriješili.... tamo ostavljamo osmijehe, smijeh, ljubav, znoj, suze.... ponekad i krv. ili dobar dio osjećanja samoga sebe, ponosa, ega.... i upravo ono od čega smo se već oprostili je ono isto što nas tamo zadržava.... želja da se sačuvaju trenuci radosti i ugode.... ili da se u prostoru svog prisjećanja utješi i iscijeli onog jadnog malenog povrijeđenog sebe.... da, smišljamo scenarije koji onemogućavaju da se ikada više igdje ponovi ono isto što smo tamo doživjeli. nadajući se da će na kraju sve dobro završiti.

tako se i njih dvoje uvijek vraćaju na ta neka mjesta i u te neke prostore gdje su nekada bili sretni. šetnjama u bojama godišnjih doba odmicali se od svih svjetovnih briga, stvarali minute i sate od ublažavanja bola zbog prolaznosti.... bili jedno s prirodom, ništa ne remeteći.

i sve bi savršeno upravo tako kako je.... barem na tren.

kada je otišla, on se uvijek iznova vraćao sam na ta ista mjesta. a kada je krenuo za njom, mogao je jasno vidjeti da se i ona jednako tako uvijek vraća tim istim mjestima. i.... od tada su uvijek zajedno na tim istim, moglo bi se reći njihovim prostorima srca.... zauvijek. srce to najbolje zna.

ostavljamo svoje otiske, tragove koji nas povezuju s mjestima i prostorima.... oni daju kontekst, orijentaciju, formu vremenu i tlo na kojem možemo stajati.... ideju gdje ćemo se susresti u fizičkom svijetu....

a srce.... toliko beskrajno mjesta i prostora.... u sada. i opet nas nerijetko posvuda više nego tu....