Iako su već zašli duboko u šumu, sparina nije popuštala ni mrvicu i Vilku se činilo kako će mu glava pući: bol kao da je izlazila iz samih očiju. Noseći na leđima ranac pun kukuruza, kojeg će postepeno vaditi i njime puniti hranilice za divljač, teško je disao hodajući iza Lovca. Šutjeli su i osluškivali šumu, dok se sparina sve jače spuštala nad šumom.

   Nekoliko je dana za redom padala neumoljiva kiša i vrijeme je bilo više sličnije jeseni, negoli proljeću. Baš kao i Vilkovo raspoloženje. Ljutnja pomiješana sa žalošću kovitlala se u njemu i uzalud se nadao, kako će ga to nesnosno raspoloženje, ili bolje reći neraspoloženje, napustiti u šumi.

   - Tih si danas - reče Lovac ispred njega napola se okrećući. – Muči li te nešto?

   - Uobičajena sranja - odgovori Vilko kiselo se osmjehnuvši.

   - Ah, to je - sa razumijevanjem klimne Lovac. - Žene! Nešto se ružnog dogodilo?

   - Ah! - Vilko odmahne rukom, a Loksi pored njegovih nogu upitno podiže glavu. - Ništa se nije dogodilo.

   - Pa što je onda?

   - Neka me vrag odnese, ako znam - odgovori Vilko brišući znoj sa čela: razgovor je pomogao, glavobolja kao da je popuštala, disanje mu je postalo lakše.

   Lovac klimne i zašuti koračajući pažljivo niz strmu prtinu probijajući se između zelenila. Zelenilo na sve strane ludo je bujalo. Novi, mladi i svjetliji izdanci izbijali su i ukrašavali borove, a trava je poprimila tamnu zelenu boju. Još samo kad ne bi bilo ovako sparno ...

 

   I jučer je bilo sparno i Vilko je sa zanimanjem promatrao kako Dorina stoji pored štednjaka iznad vrućeg lonca iz kojeg se pušilo. Kosu boje pjenušca, koja ga je i dalje oduševljavala, podvezala je zelenom svilenom maramom i miješala neprekidno  sadržaj lonca.

   - Hoćeš li uskoro prestati sa time? - upitao ju je Vilko.

   - Krema mora biti gusta, a opet ne suviše gusta - preko ramena mu je dobacila Dorina. - I zato je moram neprekidno miješati.

   - Koliko još?

   - Oko pola sata.

   - Uh!

   Dorina se nasmijala Vilkovom nestrpljenju i lagano ga žlicom udarila po ramenu.

   - Sutra se nećeš žaliti - rekla mu je i dalje uporno miješajući lonac iz kojeg se podizali primamljivi mirisi - kad ti nakon ručka ponudim poslasticu.

   - Ručak? - upitao je Vilko. - Prvi put čujem za to.

   - Zar te moram unaprijed obavijestiti?

   - Pa neeee ... - otegnuo je Vilko u neprilici. - Ali ...

   - Ali? - ponukala ga je Dorina, radoznalo ga gledajući.

   - Imam dogovor za sutra - rekao je Vilko. - Još jučer sam se dogovorio. I ne mogu izbjeći. Niti želim.

   - Kakav dogovor?

   - Govorio sam ti o Lovcu?

   - Jesi.

   - Pa, sa njim sutra ujutro odlazim u šumu. Ne znam koliko će to trajati.

   - Čuj - rekla je na Vilkovo iznenađenje Dorina - a da vam se i ja pridružim? Nisam bila u šumi tko zna od kada. A znaš da dobro pješačim i volim hodati. Mogla bih ...

   Odjednom je prestala govoriti i zagledala se u Vilka osjećajući njegovu odbojnu šutnju. Vilkovo je lice bilo neprobojna maska. Bez emocija. Ništa se na njemu nije ogledalo i Dorinu to sasvim zbuni.

   - Ne želiš to? – upitala je tiho.

   Vilko je šutio. Kako joj reći kako ne želi njenu prisutnost u šumi. Pa ne može je samo tako dovesti sa sobom. I Lovca staviti pred gotov čin. Već dugo njih dvojica. Lovac i on, odlaze tumarati šumom, navikli su jedan na drugog i dobro se osjećaju jedan pored drugog. Najmanje što im treba, sad je neka promjena, kad stvari teku glatko. Uhodani su u obavljanju posla, Lovac i on. Dok jedan obavlja jedan posao oko hranilica za divljač, drugi radi nešto drugo i za čas kreću dalje, prema slijedećoj hranilici. Ne gube vrijeme, a ipak satima sve to potraje. Treba kilometre i kilometre propješačiti.

   I na kraju, želi li biti iskren prema samom sebi, Vilko je odjednom shvatio kako mu ti rijetki sati u prirodi uz muškaračke razgovore veoma prijaju. Kad bi Dorin pošla sa njima ... Naravno da mu prija njena blizina, ali prija mu biti i po koji put bez nje. A ovo je upravo aktivnost za koju misli da bi prisutnošću žene izgubila na draži.

   - Ne želiš to? - ponovila je Dorina.

   - Nije da ne želim, ali ...

   - Shvaćam - rekla je, a Vilko je primijetio kako su joj se ramena ukočila. - Nisam trebala pitati.

   Vilko je ustao i zagrlio je onako s leđa, osjećajući njenu ukočenost. I učinilo mu se da joj kosa drugačije miriše.

 

   - Htjela je sa nama - progovori Vilko tiho prosipajući šaku kukuruza po zemlji koju su izgazile divlje svinje.

   - Ona tvoja? - upita Lovac.

   Vilko samo klimne.

   - Odbio si je? - upita Lovac. - I uvrijedila se?

   Vilko ponovo klimne.

   - Eh, žene - reče Lovac osmjehujući se: prestali su sa užurbanom aktivnošću i stajali ispod borova gledajući prema livadi koja se zeleno širila ispred njih. - Moja je žena jednom došla ovdje. I što se dogodilo? Umorila se i postalo joj je dosadno nakon pola sata. Morao sam je otpratiti do auta i u njemu je sjedila dva sata dok sam obavljao što je bilo potrebno. Nikad više nije išla. I bolje je tako.

   Vilko klimne. Bolje je. Mora ostaviti barem malo prostora samo za sebe, prostora u kojemu neće biti ne samo Dorine, nego ni jedne žene.

   - Žališ što je nisi poveo? - upita Lovac radoznalo ga gledajući.

   - Ne! - odreže Vilko prebacujući naprtnjaču na leđa i zureći u olovno nebo sa kojeg je izbijala sparina. - Ne žalim. Idemo dalje prije nego li pljusne. Pogledaj te oblake!

   Lovac podiže pogled i obojica su tako stajala sa naprtnjačama na leđima jedan pored drugog i pogledom uprtim prema nebu, dok je oko njih tiho treperila šuma.

                         

   Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.