Prosjak na vratima vaših duša

Vesna MEDVEDEC

Strašan udarac. Tijelo se savija preko željeznog stupića. Teška torba u kojoj su marenda i ručak zajedno s bilježnicama i ostalim poslovnim inventarom vuče me na jednu stranu. Padam na asfalt kao pokošena, slomljena…

Toliko sam rastresena da ni refleksno ne provjeravam je li me netko vidio. Dobro je. Ustajem. Iz torbe nije ništa ispalo. Jaja za fritaju ostala su cijela. Frigane martinčice iz burice također se nisu rasule po torbi. Ni kriške kruha nisu se rastresle po pločniku. I čarape su ostale cijele, premda me koljeno užasno boli i peče. I neka su ostale cijele, koliko su koštale.

Stresem se kao mačka koja je pala s grane. Sve me boli. Toliko sam se ufurala u svoju božićnu priču da nisam gledala kuda hodam. Očito. Svaki dan prolazim istim putem i uz iste stupiće, uredno ih zaobiđem i uđem u zgradu. A danas, kao omađijana, među oblacima slažem neku božićnu priču.
Zapravo, kakvu priču želim? Znam, već sam rekla - da bude lijepa i topla, da ugrije dušu i razlije njome milinu, da bude poučna i primjerena. Onako kako se traži u predblagdansko vrijeme.

Ali, veli mi onaj unutarnji glas, najljepše priče već su ispričane. Učinili su to književni klasici i narodna predaja. Gdje ćeš i kako izmisliti sada božićnu priču, kad je sve već rečeno? I poručeno. I naučeno.
- Nije istina, kažem sama sebi. Život piše najljepše priče. One su najstvarnije i najuvjerljivije. I najtoplije. I najtužnije. Zašto uvijek ima više onih tužnijih od onih drugih, s happy endom? Nema veze. Treba se samo prisjetiti dobrih ljudi i njihovih priča. Sigurno svatko ima jednu takvu osobu u svojoj blizini o kojoj bi mogao ispričati neku lijepu priču. Ma ne jednu, sigurno više. Točno je. Imam i ja.
Hladnim od vjetra i vlažnim od nedavno napadalog snijega, ulicama gradića tog jutra lutao je starac odjeven u dronjke. Velim namjerno tog jutra jer nije to bio običan dan, već dan kad se čekao Božić. U kuhinjama su domaćice od zore spremale blagdanska jela, kupnja se obavljala čitav tjedan ranije, darovi su uredno posloženi čekali ispod okićenog drvca.

Din-don, din-don, zvonilo je na ulaznim vratima.
- Molim, pomozite siromahu, gladan sam i hladno mi je, došao sam iz daleke zemlje, udijelite nešto, govorilo je nepoznato lice nepoznata čovjeka u nevolji. Na glavu navučena vunena kapa, na plećima stari vojnički kaput, cipele namočene bljuzgom što je ostala od snijega, rukavi u zakrpama. Lice, tako čudno poznato i blisko, ali opet nekako strano. Bijelo od hladnoće. Kao da čujem što su mu sve ljudi odgovarali iza odškrinutih vrata…
- Tko ste vi, što tražite? Zar ne vidite da imam posla?
- Odlazite, nemam vremena za priču.
- Evo, mogu vam dati koju kunu za toplo piće u gostionici.
- No, uzmite malo kolača, vjerojatno ga dugo niste jeli.
- Ne zvonite nam na vratima, zvat ću policiju!
- Uzmite sendvič, toliko vam mogu dati.
- Tu imam neke stare stvari što sam ih spremila za Crveni križ ili Caritas, uzmite to…

Malo samilosti, više nervoze pa i bijesa. Gotovo bez osmjeha na licima. Bez poziva u topli dom.

Oprati ruke i sjesti za stol. Pojesti vruću juhu. Još mlaki kruh. Koricu kolača što je ostala nakon rezanja u pravilne kocke. Poslušati kako je hladno jutro. Radovati se Božiću. Pitati kako su djeca. Je li bio dimnjačar. Hoće li opet poskupjeti benzin. Fizički dodirnuti toplinu što tako obećava u dubini osvijetljenih prozora. Tako prisutnih, a tako dalekih. Hladnijih od najtvrđeg leda škrinja u podrumima i ostavama.
Uvečer su u bogato okićenoj crkvi čekali svećenika da bi počeli svečanu liturgiju nadolazećeg blagoslova. Toplo je jer su davno prije uključeni radijatori. Jaslice su okićene, a u kasici se već skupila oveća hrpica novca. Svi su svečano odjeveni. Bunde su izvađene iz ormara i dobro provjetrene, frizure osvježene.

Nervozu zbog kašnjenja svećenika prekida čudan lik na vratima crkve. Pognut hoda prema oltaru, u rukama mu nekoliko najlonskih vrećica. Uspinje se prema oltaru, ispred kojeg istresa sve iz vrećica. Svetogrđe! Svi ustaju sa svojih sjedišta - treba pozvati policiju, skitnica oskvrnjuje sveto mjesto!
On daleko odbacuje vojnički kaput, krpe kojima je omotao svoje tijelo, rukavice i kapu.
- Evo, dragi moji vjernici, to je sve što ste danas odlučili darovati svome Isusu, viče Tone, njihov svećenik, s oltara.
- Toliko ste danas bili spremni biti dobri i pomoći. Pogledajte se!
To je Tone. Odjeven u evanđeosku dobrotu i snagu. Vrlo neobičan svećenik. Nekima naporan, mnogima spasitelj. Koliko je on priča satkao u svom životu! No, uvijek i prije svega je čovjek, u njemu je dobro saplelo sve stanice i gene, njegove i predaka mu, pa gotovo svaka njegova gesta ili riječ imaju magičnu snagu i poriv ponuditi topli dlan u čvrst stisak, položiti ruku na rame u ohrabrujuću podršku, zatvoriti oči i slušati, strpljivo i prijateljski i najbolnije jecaje duše, okrijepiti širokim osmjehom koji obećava bolje dane…
Ostavila sam u kuhinji ona jaja i martinčice, čudom netaknute za mog pada na pločnik. Pojest će ih moja prijateljica za marendu i njen prijatelj za ručak, a ja imam zadovoljstvo što sam ih nahranila. Božićna priča? Ili bajka? Ma, nema veze. Samo da nije privid dobrote!
www.glasistre.hr