37. PROSIDBA

 

        Jedan je vladar samosilnik čuo priče o ljepoti carevne preko sedam rijeka. Poželio je tu ljepoticu za ženu. Pozvao je svoje doglavnike i objavio im svoju želju. Oni rekoše da bi valjalo uputiti poslanike s darovima u prosidbu, kako je već red i običaj. Ali samosilniku to nije bilo po ćudi. Rekao je:

        “Tko bi čekao dok oni odu preko sedam rijeka? Tko bi čekao dok se odatle vrate? Ja znam bolji način”!

        Okupio je odred svojih najžešćih ratnika. Onih, koji ne moraju spavati sedam dana i noći, i koji jašu isto takve konje vilovnike. Stavivši se njima na čelo, uputio  se u pohode carstvu ljepotice. Bili su vrlo nenalik na prosidbenu povorku, a vrlo nalik na čudnu poharu. Jer usput su, po navici, rušili sve što se dizalo više od njihovih obrva, bilo to drvo ili kuća; a bahato su se smijali drukčijemu, bila to odjeća ili jezik. Kad su uhrupili u carski grad, i zatoptali kroz carske perivoje, puk se razbježao, a carski vojnici, bunovni i nespremni, prikucaše se za nepomak-mjesto. Ujahali došljaci u carsko predvorje, i na koncu, u dvoranu od primanja. Dvorjani se u strahu razletješe hodnicima. Nitko se nije suprotstavljao uljezima.

        Samosilnik sjaše i priđe caru, koji je, sam i blijed, stajao usred prazne dvorane.

        “Došao sam ti u prosce, care”, reče osvajač. “Prosim, evo, ruku tvoje kćeri ljepotice. Snaga i ljepota spadaju jedno drugomu. Ne zamjeri mi što sam došao bez najave – moji su običaji malo drukčiji od tvojih”.

        Pratitelji silnika tada stadoše donositi gomile skupocjenih stvari, i stavljati ih do nogu cara. Za darovima se otimahu oči dvorjana, koji su oprezno punili dvoranu.

        “Darovi su samo izraz poštovanja prema kući mojega budućeg tasta”, izjavi siloviti prosac. “A sada bih, ako ti je s voljom, rado vidio svoju nevjestu, o čijoj sam ljepoti slušao, sve dok se nisam u nju zaljubio. I ne gledaj me naopako zbog toga što ja tako brzam, i što mi dvorska pravila nisu važna koliko i tebi. Kad nešto poželim, ja ne znam čekati i oklijevati”.

        Car, još uvijek blijed, došapne nešto jednomu svojem doglavniku. Ovaj pohita u žensko krilo palače. Za to vrijeme nestrpljivi se prosac dao nagovoriti da odloži kacigu, da umije lice i ruke, i da sjedne za carski stol, gdje će s carem popiti čaj. Posjedaše potom i njegovi vojnici, ali ne dopustiše da im odvedu konje. Jednom su rukom držali konjsku uzdu, a drugom tanahni porculan carske šalice. Jer tko zna, možda će trebati smjesta kretati kući, s carevnom u kočiji, ili u sedlu.

Samosilnik je pio osobit carski čaj, ali nije ni primijetio njegov narančasti okus; očima je svrdlao vrata na kojima će se pojaviti carevna.

        Kad se pojavila, prosac je skočio na noge, nakan zakoračiti joj u susret; ali je zastao kao gromom ošinut. Carevna uopće nije bila onako lijepa, kakva je bila priča o njoj.

        “Pa ti nisi... pa ti nisi ona o kojoj se priča... o kojoj sam sanjao”? propentao je silnik.

        Carevna mu reče:

        “Jest, ja sam ta. Ali ti nisi taj o kojemu ja sanjam. I jer si svojim nelijepim načinom povrijedio naše običaje, i jer si mi prišao kao osvajač a ne kao snubitelj, moja je ljepota pretrpjela udarac - moja je put uvenula, moje su oči izgubile sjaj. Otkako si prešao granicu našega carstva, strižući sve što je nadraslo tvoje obrve, i izrugujući se svemu što je novo tvojoj navici,  moja se ljepota urušavala, i ja više nisam ona, koja sam bila”.

        Došljak je stajao još časak, dva, a onda se poklonio bivšoj ljepotici i kazao:

        “Uistinu, nitko ne voli gledati vlastiti promašaj. Tvoje bi mi lice vazda stajalo kao prijekor pred očima. Stoga ćeš mi oprostiti ako odustanem od prosidbe”.

        “Tako je najbolje”, reče carevna, i pokrije lice koprenom.

        Silnik se tada uzbaci u konjsko sedlo, što učas učiniše i njegovi ratnici, i svi se izgubiše jednako naglo, kako su i došli.

        Carevna tada smakne koprenu, i nasmiješi se kao sunašce kroz oblak. Opet je bila ljepotica.

 

 

        Hoće li ljepota biti s tobom na gubitku, ovisi o tebi.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)