Dok stojim pod tušem, pitam se: zbog čega se uopće dotjerujem? Zašto se ne uvučem u svoju staru i dragu trenirku, bacim na kauč i tugujem buljeći u glupu kutiju nazvanom televizija, pa na tako besmisleni način uplovim u Novu godinu. Znam odgovor, naravno: suviše sam nervozan da bih mogao ostati sam i u samoći i tišini provesti ovu noć. Noć u kojoj dočekujemo Novu godinu. Užasavam se tišine koja je nastupila od prije petnaest dana, od trenutka kad me napustila Tania. Stan mi se čini tih, previše tih, zamro. I ne sviđa mi se to! Navikao sam slušati Taniin glas, dok pjevuši prilikom kuhanja, peglanja...pjevušila je stalno, od jutra do noći i u šali sam je nazvao Kanarinkom.

   Pristaje joj taj nadimak. Sitna je, svega sto i šestdeset i dva centimetra, dok sam ja visok sto i devedeset centimetara. Patuljčica i div, zezali nas poznanici. Kosa joj žuta poput slame, prirodna, podšišana malo iznad ramena i nekako se uvrće prema unutra, prema licu, sitnom, sa dva plava oka koja sa povjerenjem gledaju u svijet, u život. I u mene!

   Gotov sam sa tuširanjem, odlazim u sobu i oblačim se: ništa naročito, traperice obavezno, kišovito je, pomamni pljuskovi šibaju ulice, sve drugo obući bila bi glupost. I dok se oblačim u sobi, sjetim se da smo upravo u njoj počeli naš razgovor prije petnaest dana, dok se noć zajedno sa kišom, sličnost sa današnjem danom je zbilja velika, počela spuštati nad gradom...

 

   ...Tek je pet i trideset poslijepodne, oboje smo došli kući sa posla i u spavaćoj se sobi presvlačimo u udobniju, opušteniju odjeću. Volim je gledati dok onako sitna, savršeno građena, minijaturna Venera, mršteći se bira odjeću, kao da je to ne znam koliko važno. Tania skida maju i gledam njen napeti trbuh, divno zaobljen i počinjem je zadirkivati.

   - Čini mi se da se debljaš - kažem joj sa osmjehom. - Kako je to moguće kad jedeš ko kanarinka?

   - Misliš? - Tania na trenutak prekida sa oblačenjem i napeto me gleda, a ja se čudim: čemu tolika napetost zbog bezazlene primjedbe?

   - Pogledaj - kažem joj, prilazim i pomilujem po trbuhu, glatkom i toplom. - Kao da si progutala malu lopticu!

   Tania obara pogled i sva se potpuno posvećuje oblačenju. Završivši sa time, sjeda na krevet i rukom potapša mjesto pored sebe.

   - Sjedni - reče mi. - Moram ti nešto reći.

   - Zvuči mi zlokobno! - zadirkujem je dalje, prilazim i sjedam do nje. - Što mi moraš reći?

   - Već sam tri mjeseca trudna.

   Rekla je to tiho, kao da joj se lahor oteo sa usana, ali meni zazvuči poput huka orkana. Trudna? Tri mjeseca? Tri mjeseca!!! Odjednom shvaćam što mi govori, što mi radi: stavlja me pred zid! Osjećam se ulovljen, u klopci, zamka se steže, guši me! Nekoliko smo puta razgovarali o djetetu, od trenutka kad smo počeli živjeti zajedno prije devet mjeseci. Poznat joj je moj stav. Ili bi ga trebala poznavati.

   - Mislio sam - kažem joj stegnutog grla - da smo se dogovorili: bez djece! Znaš moj stav o tom pitanju, je li?

   - Znam! - Tania klima, oči joj se šire. - Ali...

   - Nema ali! - prekidam je sa žestinom. - Ne želim donositi na svijet dijete u ovakvim vremenima! Znaš kako se živi! Nije ovo jebena bajka! Posao možemo izgubiti u svakom trenutku! Ništa nije sigurno.

   - Može ti i crijep pasti na glavu dok šećeš - kaže Tania i uspravlja se: u njoj se budi prkos.

   - Može! - kažem bijesno. - Ali nisam lud da ga sam sebi bacim u glavu! Pa što je tebi? Dijete?

   - Ne želim pobaciti! To je grijeh! Zato ti nisam rekla!

   - Kakav grijeh! - Pomahnitao sam: za razliku od mene, Tania je vjernik, povremeno, ne baš redovito, odlazi u crkvu. - Što znači grijeh, Tania? Crkva, čije riječi slušaš, debelo je kriva za stanje u zemlji! Šutjela je kad se razmahivao divlji kapitalizam! Nemaju pravo govoriti o moralu, ne meni! Hoće li ti Crkva školovati dijete? I na kraju, jebeš sve, zar nisam zaslužio da me obavijestiš o događaju? Zar nemam prava glasa?

   - Lako je tebi govoriti! - Tania ustaje, prkosna, odlučila se boriti, pružiti otpor. - Ja sam žena! Uskoro ću imati trideset i biološki mi sat otkucava! Postupaš sebično: samo na svoje osjećaje misliš!

   - Ja postupam sebično? - Ustajem i stojim nad njom onako sitnom, uzdrhtalom. - A kako zoveš svoj postupak?

   - Željom za djetetom! - odbrusi mi ona. - Nemaš mi pravo takvog što uskratiti!

   Svađa se rasplamsava, teške riječi padaju, riječi udaraju poput najteže ruke. Boli. Bol do bola! Uzajamno se povređujemo! Sve više i više! Lice joj se grči, plače, meni sve postaje mučno, gadi mi se ova rasprava, ali me boli što je odluku donijela sama. Želim je kazniti, znam. Neka malo pati, neka osjeti kako je meni! Pa valjda imam pravo učestvovati u donošenju tako važne odluke? Što si ona umišlja? Svađa traje i traje i dosta mi je svega! Bijes se nakupio i strah me je ostati u njenoj blizini: mogao bih počiniti kakvu ludost! Bijesan, izlazim iz stana na ulicu, u kafić i proklinjem u sebi kišu, pravi prolom oblaka, prolom bijesa u sebi! Dan proloma, mislim dok tresem kišne kapi sa kose: posve me smočilo onih nekoliko sekundi na kiši, na pljusku.

   Naručujem konjak i nad njim žalim za onim lijepim vremenima, za koje znam da su nepovratno nestala. Pijem tri konjaka za redom, dok oko mene bruji veselo čavrljanje, ljudi opušteno pijuckaju...

                           

   ...Sjećam se te večeri i sada, dok sipam konjak u široku čašu debelog stakla, putnu čašu, kako je zovem, da me grije na hladnim i kišom šibanim ulicama. Sjećam se kako sam prvo zapazio tišinu, neprirodnu tišinu u stanu. Stojeći u hodniku, sa ključevima koji su mi tiho zveckali u ruci, odjednom sam shvatio: otišla je! Tania je otišla! Ne smijem misliti o tome! Ispijam konjak i napuštam stan, odlazim u noć u susret Novoj godini.

 

   Još nekoliko trenutaka i Nova će godina nastupiti. Usprkos kiši, gotovo pravom prolomu oblaka, masa ljudi se veseli ispred pozornice, pleše i pjeva zajedno sa grupom koja ih zabavlja.

   Stojim pod satom, zaklonjen, kiša tu ne dospijeva, osim nošena cipelama prolaznika. I sjetim se: kiša je padala i onog dana, dana kad sam upoznao Taniu. Bilo je to upravo na ovom mjestu, gdje sad stojim, ispod gradskog sata: kiša udara, mala je djevojka bez kišobrana i paničnog izraza lica gleda prema pošti.

   - I ja moram u poštu - rekao sam joj odjednom i sam se iznenadivši. - Kišobran je dovoljno širok za nas oboje!

   Trenutak me gledala, ispitujući me pogledom, zatim se nasmiješila, potvrdno klimnula, žitno klasje na lijepoj se glavi zatreslo, primila me pod ruku i tako je počelo...

   Ponoć otkucava, smiješim se sjećanju, a tuga me hvata, drži, steže i odjednom se stezanje mijenja, postaje drugačije. Osjećam stezanje na ruci, nečije prste, stežu me jako: Tania me steže za mišicu, gleda me sa nadom u očima, pomalo uplašena, nesigurna.

   - Imam kišobran dovoljno širok za nas oboje - govori mi uz bojažljivi osmjeh. - Hoćemo li u Novu godinu zajedno pod njim?

   - Hoćemo - kažem, saginjem se prema njenoj lijepoj i žutoj i dragoj glavici: ljubim je nježno, sa olakšanjem. Znam da njen poziv u Novu godinu znači poziv u zajednički život.

   Dok glazba trešti, kiša pada, pored nas prolazi mladi par, vidim kako je on sa obožavanjem gleda i čujem kako je pita:

   - Reci mi, kako ti je ime?

   I odjednom znam, siguran sam kako se zove moja budućnost: moja se budućnost zove Tania. Koračamo prema glazbi, tamo je neka gužva, vjerojatno je izbila neka pijana tuča, pomišljam dok instinktivno krećem u drugom pravcu, ljudi vrište, poneki uplašeno, dok nas kišobran iznad naših glava štiti od kiše, a njeno me sitno tijelo grije, grije…

 

Copyright © 2006. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.