Bio jednom jedan veoma tužan kralj koji je imao slugu koji je, kao i svaki sluga tužnog kralja, bio veoma veseo. Svakog jutra budio je kralja i nosio mu doručak pjevajući i pjevušeći vesele lakrdijaške pjesme. Na njegovu rastegnutu licu uvijek se nazirao veliki osmijeh i njegovo je držanje pred životom uvijek bilo smireno i srećno.

Jednog dana kralj je poslao po njega.

„Slugo“, rekao mu je. „U čemu je tajna?“ „Koja tajna, Veličanstvo?“ „Koja je tajna tvoga veselja?“ „Nema nikakve tajne, Veličanstvo.“ „Ne laži mi, slugo. Naredio sam da odsijeku glave i za manje uvrede od laži.“ „Ne lažem Vam, Veličanstvo. Nemam nikakvu tajnu.“ „Zašto si uvijek veseo i srećan? Ha? Zašto?“

 „Gospodine, nemam razloga da budem tužan. Vaše me Veličanstvo počastilo dopustivši da Vam služim. Imam ženu i djecu, koji žive u kući koju nam je dodijelio dvor. Odijevate nas, hranite i osim toga Vaše me Veličanstvo povremeno nagradi s nekoliko novčića da si priuštimo kakav hir. Kako ne bih bio srećan?“

„Ako mi smjesta ne kažeš svoju tajnu, odrubit će ti glavu“, rekao je kralj. „Niko ne može biti srećan zbog razloga koje si mi iznio.“

 „Ali, Veličanstvo, nema nikakve tajne. Rado bih Vam ugodio, ali ništa Vam ne krijem.“

 „Odlazi! Odlazi prije no što pozovem krvnika!“

Sluga se nasmiješio, naklonio i izašao iz sobe. Kralj je bio kao lud. Nikako si nije mogao objasniti zašto je taj sluga tako srećan živeći od drugih ljudi, noseći staru odjećui hraneći se ostacima od dvorana.

Kad se smirio, pozvao je svoga najmudrijeg savjetnika i prenio mu razgovor koji je vodio toga jutra. „Zašto je taj čovjek srećan?“ „E, Veličanstvo, on je izvan kruga.“ „Izvan kruga?“ „Tako je.“ „I tako je srećan?“ „Ne gospodine. Zato nije nesrećan.“ „Da vidimo jesam li shvatio. Ako si u krugu, nesrećan si.“ „Tako je.“ „A on nije.“ „Tako je.“ „Kako je izašao?“ „Nije ni ušao.“ „Kakav je to krug?“ „Krug od devedeset devet.“ „Stvarno ništa ne razumijem.“ „Razumjećeš me ako mi dopustiš da ti iznesem činjenice.“ „Kako?“ „Dopuštajući svom slugi da uđe u krug.“ „Da, prisilimo ga da uđe.“ „Ne, Veličanstvo. Niko ne može nikoga prisiliti da uđe u krug.“ „Onda ga moramo prevariti.“ „Nema potrebe, Veličanstvo. Ako mu damo priliku, sam će ući.“ „Ali neće shvatiti da to znači postati nesrećna osoba?“ „Hoće, shvatiće.“ „Onda neće ući.“ „Neće se moći oduprijeti.“ „Kažeš da će shvatiti koju će mu nesreću donijeti ulazak u taj smiješni krug, a svejedno će ući u njega i neće moći izaći?“ „Tako je, Veličanstvo. Spreman si izgubiti sjajnoga slugu kako bi shvatio strukturu kruga?“ „Jesam.“ „Odlično. Doći ću po tebe još večeras. Moraš imati spremnu kožnatu vrećicu s devedeset devet zlatnih novčića. Nijedan više, nijedan manje.“ „Što još? Da za svaki slučaj povedem stražare?“ „Samo kožnatu vrećicu. Vidimo se večeras, Veličanstvo.“ „Do večeras.“ Tako je i bilo.

Te je noći mudrac došao po kralja. Zajedno su krišom stigli do dvorskog dvorišta i sakrili se kraj paževe kuće. Ondje su čekali zoru. U kući se zapalila prva svijeća. Mudrac je za kožnatu vrećicu zavezao poruku na kojoj je pisalo: Ovo je blago tvoje. To je nagrada zato što si dobar čovjek. Uživaj u njoj i nemoj nikom reći kako si je našao. Nakon toga je zavezao vrećicu za vrata slugine kuće, pokucao i ponovo se sakrio. Kad je sluga izašao, mudrac i kralj krišom su iz grmlja gledali što se događa. Sluga je otvorio vrećicu, pročitao poruku, protresao vrećicu i kad je čuo metalni zvuk koji je izlazio iz njezine unutrašnjosti, stresao se, privio blago na prsa, pogledao oko sebe kako bi se uvjerio da ga niko ne gleda i vratio se u kuću. Izvana se čulo kako je sluga zaključao vrata, a uhode su provirile kroz prozor kako bi posmatrali prizor. Sluga je bacio na pod sve što je bilo na stolu osim svijeće. Sjeo je i ispraznio sadržaj vrećice. Njegove oči nisu mogle vjerovati što je ugledao. Bilo je to brdo zlatnika. On, koji nikada nije dodirnuo ni jedan, sad je imao čitavo brdo. Sluga ih je dirao i slagao. Milovao ih je i okretao kako bi se svjetlost odbijala od njih. Skupljao ih je i razmicao praveći od njih stubove. Tako je igrajući se počeo praviti hrpe od deset novčića. Jedna hrpa od deset, dvije hrpe od deset, tri hrpe, četiri, pet, šest… Za to je vrijeme zbrajao: deset, dvadeset, trideset, četrdeset, pedeset, šezdeset… Dok nije napravio zadnju hrpu… Imala je devet novčića.

Prvo je njegov pogled prešao po stolu tražeći još jedan novčić. Poslije je gledao po podu i na kraju u vrećicu. Nemoguće, pomislio je. Stavio je zadnju hrpu kraj drugih i uvjerio se da je niža. „Pokraden sam!“ povikao je. „Pokraden sam! Prokletnici!“

Ponovo je potražio u vrećici, na podu, u vreći, u odjeći, u džepovima, ispod namještaja… Ali nije našao ono što je tražio. Na stolu, kao da mu se ruga, hrpica sjajnih novčića podsjećala ga je da ima devedeset devet zlatnika. Samo devedeset devet. Devedeset devet novčića. To je mnogo novca, pomislio je. Ali nedostaje mi jedan novčić. Devedeset devet nije potpun broj, pomislio je. Sto je potpun broj, ali devedeset devet nije. Kralj i savjetnik gledali su kroz prozor. Slugino lice više nije bilo isto. Obrva mu je bila izvijena, a crte lica napete. Oči su mu postale malene i zatvorene, a usta bila iskrivljena u užasan cerek iza kojeg su mu se nazirali zubi.

Sluga je spremio novčiće u vreću i gledajući uokolo kako bi se uvjerio da ga niko u kući nije vidio, sakrio vreću među drva. Poslije je uzeo papir i pero i sjeo računati. Koliko će vremena sluga morati štedjeti kako bi kupio svoj stoti novčić? Sluga je razgovarao sam sa sobom, glasno. Bio je spreman naporno raditi dok ga ne nabavi. Nakon toga možda više i neće trebati raditi. Sa sto zlatnika čovjek može prestati raditi. Sa sto zlatnika čovjek je bogat. Sa sto se zlatnika može mirno živjeti.

Završio je računanje. Ako bude radio i štedio svoju platu i još nešto dodatnog novca koji možda dobije, za jedanaest ili dvanaest godina imao bi dovoljno da zbavi još jedan zlatnik. Dvanaest godina je dugo vrijeme, pomislio je. Možda može zamoliti ženu da na neko vrijeme potraži posao u selu. Napokon, on je gotov s poslom u palati u pet poslije podne pa može raditi do noći i dobiti još nešto novca. Izračunao je: kada doda svoj rad u selu i rad svoje žene, za sedam godina mogao bi skupiti novac. To je bilo previše vremena! Možda bi mogao odnijeti u selo hranu koja im ostane svake noći i prodati je za nekoliko novčića. Zapravo, što manje budu jeli, više će moći prodati. Prodati, prodati… Postalo je vruće. Što će im toliko zimske odjeće? Čemu imati više od jednih cipela? Bila je to žrtva. Ali za četiri godine žrtve pribaviće svoj stoti zlatnik.

Kralj i mudrac vratili su se u palaču. Sluga je ušao u krug od devedeset devet. Tokom idućih mjeseci sluga je slijedio svoje planove kako ih je zamislio te noći.

Jednog jutra ušao je u kraljevsku spavaonicu udarajući vratima, gunđajući i loše raspoložen. „Što ti je?“ upitao ga je pristojno kralj. „Nije mi ništa, nije mi ništa.“ „Prije, još nedavno, smijao si se i stalno si pjevao.“ „Radim svoj posao, zar ne? Što još hoćete, Veličanstvo? Da budem Vaš komičar i lakrdijaš?“

Nedugo nakon toga kralj je otpustio slugu. Nije bilo ugodno imati slugu koji je stalno loše volje.