Kao prvo, budući ste došli s vašim mladićem na ljetovanje, sama ta činjenica odaje da biste s tom osobom mogli biti u vrlo bliskom kontaktu za vrijeme tog ljetovanja. Vrlo je moguće da će ta osoba biti tamo gdje i vi. Također je vrlo vjerovatno da će i vaši prijatelji biti tu negdje u blizini. Sve to vrišti “Oprez pri ponašanju!“.

Nemojte baš tih dana ići tražiti druge dečke, pa bili to i mali-do koljena, crnokosi zgodni Talijani sa sexy naglaskom. Pričekajte da odete sami s curama na tjedan dana u Rovinj pa tamo radite što hoćete. Ali, u ovakvim uvijetima, oca vam  poljubim, pripazite malo. Nemojte me krivo ne shvatiti, nemam ja ništa protiv seksa s drugim muškarcima. Na kraju krajeva, taj muškarac bih danas-sutra mogao biti ja. Ali za sve postoji vrijeme i mjesto. Lagano stišavaj podlogu.

I tako,  u šest ujutro, vratiše se naši susjedi Slovenci iz noćnog izlaska do svojih šatora.

On (na slovenskom): Kurvo, marš van iz dosad zajedničkog šatora!!! Kupi stvari i da te više nisam vidio!!!

Ona (na slovenskom): Nemoj, Primož!!! Oprosti mi, molim te!!!

On (na slovenskom): Nuša, nigdar ti ne bum oprostil, kako si mogla pred mojim očima s drugim?!  I još pred mojim fantjima!!! Gubi se odavde!!!

Ona (prvo na hrvatskom, onda na slovenskom): J..i ga, nisam znala da ne bih smjela s drugim. Pa na odmoru smo!!!

On (na slovenskom): Pa ti nisi normalna, kravo glupa (slovenska krava, op.a.)!!! Kako to misliš, nisi znala da ne bi smjela s drugim?!

Ona (prvo na hrvatskom, onda na slovenskom): U p...u m......u, u prvom redu, nisam očekivala da ću bit viđena!!! Bili smo iza stupa!!!

Vidno prekinut u mojim snovima, spreman ubiti, promolio sam glavu iz šatora, u sekundi (ili sekundarno) osljepljen jutarnjim suncem, okrenuh se prema buci vidjevši obrise dvoje neprijateljski rastrojenih mladih kako u svađalačkoj pozi iznose svoje najjače argumente da bi zadržali svoj dio šatora. Sa strane su ih promatrali njihovi prijatelji koji bi nakon svake replike na glinenim pločicama ispisane trenutne ocjene verbalnog dvoboja iste dizali visoko u zrak. Uključih se:

Ja (na hrvatskom): Jel može to malo tiše?

On i ona (na slovenskom): Može glasnije!!!

Ja (na hrvatskom): Ispričavam se na smetnji. Nastavite.

On (na slovenskom): Ne mogu vjerovati, ti se još opravdavaš, bježi dok te nisam polomio!!

Ona (na slovenskom, upitno, tražeći razumijevanje od prijatelja sa strane):Ali bio je jako zgodan!

Kako se i Sale probudio (ne znam što mu je omelo san) i uvidjevši da je naš počinak  završio, izvukli smo se iz šatora i odvukli se na plažu. Sjeli smo na obalu kao dvije prebijene mačke i odlučili prekratiti vrijeme do sljedeće šanse za san, zabavljajući se bacajuć' kamenčiće u more, nadajuć' se da nas barem u toj rekreaciji nitko ne može osujetiti.

Bili smo previše umorni i neispavani i živčani da bismo išta pametnije smislili. Jedino što nas je još držalo na životu, bilo je iščekivanje tog poslijepodneva. Naime, dan ranije sam se čuo sa svojom draganom kojoj sam se požalio na uvijete života, na neostvarena prava djeteta u svijetu (naveo sam primjer djece u Malvaziji koja od jutra do sutra svojim nježnim ručicama za smiješnu nadnicu šiju-šete Nike lopte za njemačko tržište).

Rekao sam joj, između ostalog, da smo gladni i žedni i promrzli - to nam nije povjerovala i ostalo. Budući je ona ljetovala u svojoj mondenoj vikendici u mondenom dijelu Jadrana (otok Vir, dio predviđen za rušenje bombardiranjem iz zraka, op.a.), relativno blizu naše nesreće, odlučila je pomoći potrebnima u nevolji, narezati malo nakoso, strpati to u gepek (ukoso) i posjetiti nas u podnevnim satima da se okrijepimo.

Kako se bližilo podne, postajao sam vidno uzbuđen. Baš sam poželio vidjeti svoju dragu. Oko podne smo se odvukli na prilaznu cestu i čekali ju da dojezdi u svom moćnom Cliu. Zapričavši se sa Saletom o problemima koji bi mogli nastati kada za pet-šest godina odlučimo proglasiti ZERP, nisam ni primjetio plavu munju koja se parkirala tik - tak do naših nogu.

I tad sam je ugledao. Odjednom je zabljesnula preda mnom. Sunce je milovalo njenu glatku površinu dajući joj neki poseban, magični sjaj. Ah, tako je dugo nisam vidio, i tako sam žudio dotaći je svojim usnama. Ipak, izgledala mi je nekako premasno. To je zato što je jako vruće i malo se otopila, objašnjavao sam si. Ali, nije to bitno. Bitno je ono što je unutra. Skoro sam mogao dotaći tu čistu energiju koja je izvirala iz nje.

Zdjela puna tanko narezane slanine. Tek tada sam primjetio i Nives koja ju je držala u stavu „Na, uzmite!“ Ne mareći za blokadu dišnih puteva, sočnom delicijom smo zatrpali sve naše otvore i apsorbirali ju kroz sve pore društvenog života. Nakon nje smo nasrnuli na kobasicu, svježi paradajz, poznatiji kao rajčica, krastavce i sir, sve to zalijevajući sokom od svježe iscijeđenog piva.

Nakon što smo u gramzivom naletu progutali i rezervne sijalice i trokut koje je Nives skrila ispod rezervne gume, i nakon  što nam je srce preskočilo par puta, uhvatili smo malo zraka i srušili se pod petnaest colne kotače, okrenuli očima i zaspali. Stotinku sekunde prije nego sam uronio u okrepljujući san, učinilo mi se da čujem Nives kako žalosnim glasom govori: „Pa mogli ste barem pozdravit'.“

Tako je stajala par minuta i onda, uvidjevši da joj mi ne namjeravamo davati još pažnje, odmjerenim udarcem desne noge u moj lijevi bubreg, pokazala želju za komunikacijom. Obojica smo se nevoljko ustali i skupa s Nives otpratili se u birtiju na uglu gdje smo uz čašu orandžine uz zvuke salse sa zvučnika ponad naših glava osluškivali kako nam stomak prerađuje iznenadnu dvodnevnu dozu hrane.

Nives je, žensko ko žensko, jedva dočekala da se Sale i ja vratimo u ovaj svijet (obojica smo kao po dogovoru podrignuli tako jako da je stoljetna  palma u saksiji do umah ostala bez svojih velikih listova), da bi u sekundi postavila hrpu pitanja i potpitanja kako nam je bilo ovih par dana, jesmo živi i zdravi, jesmo redovno išli u wece, jesmo se umorili, jesmo se poslije toga odmorili itd. 

Poslušao sam njena pitanja do kraja, pun lažnog razumijevanja (nikada nisam razumio cure) pogledao je duboko u oči, kulerski otpuhnuo dim cigarete (upaljene samo za tu priliku) i tutnuo joj u ruke prvu neažuriranu, alfa mužjak verziju povijesne pripovjetke „Projekt dva kotača dovoljna“, dodavši da sve što joj mi možemo reći o tome, može tu pročitati.

Samo je  to čekala. Odjednom je skočila sa stolca, na brzinu nas pozdravila, platila samo svoj sok, sjela u automobil i odjurila koliko su je kotači nosili. Znao sam da ide svom izdavaču pokušati uvaliti ovu pripovjetku pod svojim imenom i preko noći postati popularna i obogatiti se.

Ali, kako su tih dana noći bile jako kratke i taj materijal je bio tako loše i amaterski napisan, za to jednostavno nije bilo ni vremena ni kvalitete. Sve to skupa Saleta i mene nije toliko brinulo. Ostatak poslijepodneva, brčkajući se u plićaku Jadranskog mora,  samo smo maštali kako će biti lijepo kad se jednom naspavamo k'o ljudi. Teoretska šansa za to se jasno ukazivala na obzorju. Gotovo smo mogli osjetiti mekoću jastuka pod našim ružnim glavama.