Još jedno životno pravilo nam je pomoglo da ipak prlično bezbolno odradimo tih posljednjih pet kilometara. Znate ono kad vas tjera nužditi i mislite da, ako ne stignete do wecea za pet sekundi, učinit ćete to u tange. Kad ipak stignete na vrijeme do wecea, dobijete neku dodatnu snagu i zapravo možete još malo otrpiti prije odlaganja otpada.
Klasični dokaz stare poslovice „Što te ne posere, čini te snažnijim“. Tako se Sale i ja uopće nismo obazirali na ovih posljednjih pet kilometara. Kao kad nas pokušava osvojiti neobično ružna djevojka, mi smo tih pola sata puta jednostavno ignorirali i otpedalali svoje kao da se to nas ne tiče. Ugledavši svjetla grada, pojurili smo prema velikom supermarketu na samom ulazu u isti.
Do tog trena nismo ni bili svjesni koliko smo zapravo bili umorni, gladni i žedni. Uz to, velika, šarena svjetleća reklama ponad velikog ulaza u hram robno-novčane razmjene nas je odmah odhipnotizirala i vratila nas u prvotno stanje konzumenta željnog svega što se na policama unutra nalazilo.
Dok smo danima prolazili kilometre i kilometre po šumama i gorama samo s jednom bočicom najobičnije vode (ne gazirane, niti okusa agave, limuna, ricinusa, mušmule,...) i s po jednom bananom (sive stanice pregrizli svi koji su pomislili nešto bezobrazno), nije nam se javila niti jedna želja za ledenim čajem okusa smilja ili čokoladnog mlijeka s više kalcija - jer od kalcija se raste.
Nismo razmišljali ni o onim super uambalaženim čokoladama za vrhunske napore s 45% proteina, 39% ugljikohidrata, 33% masti i min. 8% suhe tvari voća dobivene od 19% svježe iscijeđene naranče, koje bi bile idealne za naš pothvat. Voda običnjača na kojoj su odrasli i sretno poumirali naši preci i banana u kori su nam bile zaista dovoljne.
Međutim, kad je uz odasvud prisutnu decentnu glazbu - samo vi kupujte ja ću vam svirati, jarko svjetlo ponad stalaža odjela prehrane aktiviralo ono preostalih budnih receptornih stanica u našim umornim očima (one vražje štapiće i čunjiće), mozak je odmah napravio listu za šoping.
Počeo sam se grozničavo izgovarati: „Izgubili smo dosta tekućine i stvarno bi nam trebalo pet litara visokoncentriranog elektrolitičkog pića“ (rušimo dva prva reda Power Aida s police u košaricu). Da bismo još malo narasli, odmah se u potrošačkoj košrici našla i dvolitra čokoladnog mlijeka s ekstra svega mogućeg. Gle, Jana s limunom i visibabom u koliziji, na sniženju. Uzimamo dvije.
Hm, skoncentirarni sok od netom iscijeđene naranče (108 postotni) u novoj boci - nepropustljivo. „Sale, odi po ona velika kolica! Nema većih?!“ Pa nešto za pojest. Salama ovakva-onakva. A sir? Može, pola kile. Hrenovke nemamo gdje skuhat. Samo uzmi, bacit će se. Kila mesnih narezaka, kefiri od pola litre - platiš osamnaest, dobiješ osamnaest- uzimamo.
Uz to malo kruha i sedam pašteta pa na blagajnu. Sale i ja smo bili tipični primjeri ljudi kojima je na kratko vrijeme nešto bilo uskraćeno i kad smo došli nadohvat toga, guzica nam je toliko zinula da bismo nakupovali još tone bespotrebne hrane da nismo od gladi i umora morali napokon nešto i pojesti.
Čim smo izašli van pred trgovinu, počeli smo halapljivo umakati sir u paštetu i kefir, obilno zalijevajući sve to Power Aidom pomiješanim s čokoladnim mlijekom i Janom. Lokalni pijanac koji je pred supermarketom već danima ležao u vlastitoj bljuvotini, na brzinu se iskoprcao ispod praznih boca piva koje su ga zatrpale i pobjegao glavom bez obzira. Iza njega je ostala samo jeka: „Ovako nešto odvratno nisam u životu vidio!“
Nakon što smo se osvježili, bacili hrenovke i spremili ŠEST ambalažu u za to predviđeno mjesto, odlučili smo pronaći prenoćište. Sale me još prije informirao o poznatom novaljskom kampu lako pamtljivog imena, kojeg se baš ne mogu sjetiti te smo odlučili tamo odmoriti naše umorne, ... , naše umorne, ... mislim, nas.
Kako je Novalja mala rastom, ubrzo smo našli spomenuti kamp. Odlučili smo biti pravi pioniri i uredno platiti naše boravište u istom, tako da smo tražili službeni ulaz tog priličnog velikog kompleksa. Međutim, nakon nekoliko minuta vožnje kraj visoke ograde koja je dijelila van od unutra, odjednom uvidješmo da ograde više nema.
Nije nam baš bilo jasno u čemu je kvaka pa smo prišli bliže da vidimo što je početvrtku. Nismo iznašli logično objašnjenje, ali nam ono i nije bilo prijeko potrebno. Sve što nam je bilo potrebno je da prebacimo bicikle na drugu stranu i gle, eto nas u kampu. Besplatno.
Kako taj dio nije bio osvjetljen, oprezno smo se probijali izmedju šatora ne bismo li našli prikladno mjesto za nas. Napokon smo našli jedan prelijepi komad livade dovoljno velik za naše bicikle i za šator. Odlučili smo se tu parkirati i napokon odmoriti naše umorne, ali barem site, guzice.
To je bila najgora odluka od početka putovanja. Ali, to tada nismo znali. Znali smo samo da želimo što prije podići malu privremenu kućicu u preriji i naspavati se mnogo, mnogo. Kako smo bili okruženi mrklim mrakom, prijateljem svih lopova i onih koji žele ilegalno boraviti u kampu, a nijedan od nas dvojice nije završio Rambo obuku koja obuhvaća i sastavljanje nastambe vodeći se samo sluhom i okusom, našli smo se u neobranu grožđu, ogrozdu i dinjama.
Ipak, imali smo tu sreću (tada smo mislili da je to sreća) da je kraj nas boravila skupina ljubeznih i simpatičnih mladih susjeda Slovenaca koji su u svojim crvenim srcima još dobro pamtili što je nama naša borba dala i kako se pomaže omladincu u nevolji.
Jedan od njih, zvaćemo ga Uroš, zamijetivši naše komešanje i manjkom rasvjete uzrokovanog zabadanja klinova u prijateljevu potkoljenicu, velikodušno podijeli s nama baterijsku svjetiljku uz vrlo povoljne uvijete otplate potrošenih fotona. Uz riječi zahvale počešmo dizati osnovnu konstrukciju Pelješko...,ovaj... šatora. Bilo je već negdje dva ujutro kad smo objesili i posljednju čarapu preko ulaza u šator kao zaštitu od uroka. Zadovoljno smo se zavukli u vreće za spavanje, dogovorili se da ćemo spavati dok nam se ne pojave podljevi na leđima i sklopili oči. Kakav je to dobar san mogao biti.