Nastavili smo vožnju misleći kako smo pametni i kako imamo rješenje za svaki problem. Međutim, kako smo odmicali tako su nam glave sve jače i jače prokuhavale zbog već vrelih majica koje su sprječavale kakav-takav pritok zraka ka istima. Priznavši propust u interpretiranju rješenja s vlažnim majicama po glavama opet smo sjahali, bez riječi odmotali iste s naših zacrvenjenih glavuča, iscijedili ostatak vode u usta (ništa se ne baca), tužno se pogledali i nastavili dalje nadajući se da će nam se Sunce ipak malo smilovati jer oko 19 sati, ma kako ljeto bilo bilo u jeku, mora nastupiti onaj dio dana kad nije prevruće za vožnju.

Moram priznati da je tako i bilo. Isto tako, moram priznati da sam morao malo bolje paziti na satu zemljopisa kad smo radili topografsko proučavanje karata. Naime, ja sam mislio da jednom kad dođemo do mora, sve se vrti oko nulte razine, uz male oscilacije plus minus deset metara. Da sam uzeo monokl i malo bolje proučio put kojim moramo proći od Senja do Prizne, uvidio bih da nam se sitnim slovima preprječava Sveti Juraj sa svojih petstotinjak metara nad morem.

To možda nisam vidio na karti, ali smo to definitivno osjetili pod svojim nogama i pred našim očima. Što smo više odmicali to je jasnije bilo da bisage, do tada mirno ležeći na pak tregeru, sve više žele skliznuti s bicikla u smjeru suprotnom od smjera kretanja. Nije nam preostalo drugo, nego da se ponovo prisjetimo našeg tiskanja i plitkog disanja. Proklinjanje muškaraca smo ipak izostavili ovaj put.

Sada, s vremenskim odmakom i nakon dugog razmatranja, ovu dionicu puta možemo i službeno proglasiti najnapornijom. Sljedećih tridesetak kilometara smo prolazili u ritmu mic-po-mic, svako malo stajući, kukajući i po Sašinim poukama cuclajući gutljajčiće vode. Naime, kad bismo čekali osjećaj žeđi da pijemo, to bi bilo već prekasno.

Zamagljenim pogledom uspio sam razaznati da ova donica puta nudi prelijepe panorame koje rafalno pucaju na more kada izvirimo između dva planinska klanca. Tu su opet bila izbetonirana mala odmarališta za češke turiste da se dive ljepotama Lijepe naše.  Ovi su nas, kad bismo izronili iz klanca, naravno opet gledali s divljenjem i upirali kaži-prste u nas, ali nitko da nam ponudi prijevoz na intezivnu njegu.

140 kilometara prevaljenih dan ranije, 40 km ovo isto jutro, dvije planine i nemilosrdno Sunce nikako nam nije išlo na ruku. Svako malo sam molio Sašu da stanemo i divimo se krajoliku, pa čak i onda kad smo bili okruženi samo sa sivim stijenama sa svih strana. Sale je prepoznao moje ludilo uzrokovano umorom pa je riječima utjehe htio izvući još malo snage iz mojih kvadricepasa. Svako malo je rasklapao kartu s trenutnom dionicom, nemušto prelazio neke samo njemu značajne udaljenosti palcem i kažiprstom, značajno dizao glavu gledajući u nebo i mrmljajući sebi u bradu kao nešto računao. Zatim bi mi se okrenuo i veselo rekao: „E'o vidiš, još kilometar i na vrhu smo.

Onda umirovljujemo noge i oslanjamo se na gravitaciju.“ Iako je Sale praktični vjernik, nevješt u izgovaranju neistina, njegove utješne riječi su  mi pomogle ublažiti uspon s 8 na 4 stupnja nadmorskog štatijaznam, nagiba. Pitao sam ga poslije jednom, kako uspjeva biti uvijek tako pun snage i te pozitivne energije. Sale je samo nehajno odmahnuo rukom i odvratio: „To nisam ja, to je moja Schauma.“

Nakon toga, odmjerenim je pokretom, pretjerano gracioznim za muškarca kakav je on, skinuo kacigu, a njegove se duge, bujne, zdrave i poput proljetne zore sjajne kovrče, kao da slave slobodu nakon okova u kojima su provele sate, divlje rasule po njegovim snažim, ali opet tako senzualnim ramenima. -Ovo je plaćeni oglas

I tako, nakon Saletovih dvanaest istovjetnih prošetavanja po karti i neuvjerljivih izjava, došli smo do vrha, meni se činilo, svijeta. Da sam tada imao malo više kisika u mozgu, možda bih se mogao prisjetiti emocija koje su me tada obuzele. Ali opet, možda bolje da se ne sjećam emocija sreće i uzbuđenja, nego da se sjećam srčanog udara koji je tada vrlo opravdano u svom svojem sjaju mogao nastupiti.

Nakon što smo iscijedili i posljednju kap vode iz naših nulasedmadesetpet litrenih boca, bili smo spremni za ugodno zviždukanje vjetra oko mojih velikih i Saletovih prosječnih ušiju. E da, dragi moji čitači, podijelio bih s vama još jednu zanimljivost vezano za kad ideš biciklom na more.

Kad, dakle, ideš biciklom na more, ne trebaš se bojati da ti noge neće moći pratiti sav taj napor. Ne trebaš sumnjati ni da će te suputnik u maniri onih bezobraznih filmova morati pljeskati otvorenim dlanom po guzici da joj povrati cirkulaciju, ako ova od sjedenja na prilično tvrdoj sjedalici utrne. Ama, čak se ne trebaš bojati  ni da nećeš imati dovoljno kondicije u plućima da oddišeš sav taj put. Najkritičnije su ruke.

Ne bi čovjek rekao, a nekmoli pas koji ni inače ne govori, da duga relacija na biciklu može toliko zamoriti žuljevite ruke radnika. Zaista je teško održavati stisak na rukohvatima guvernala tako dugo vremena. Možda je to iz razloga što se bisage nalaze jako iza, a kako je često uzbrdo, one teže padanju, pa ruke osim što normalno drže rukohvate, još malo i pritišču guvernal da se bicikl ne propinje. Ali, ne bih stavio ruku u vruću pečenku za obranu te teorije. Nek se time bave ljudi koji su za to plaćeni. Samo nek podijele rezulate tih istraživanja s nama prije nego pokupe plaću za to.

Nego...I tako je nama opet krenulo nizbrdo. Za razliku od maloprije, sad čovjek bi rekao da su uslijedile minute sladostrašća, minute veselja, minute takve sreće koju gotovo da možeš zagristi,... da ne duljim, dobre minute.

Međutim, kao što bi Buda rekao, život je žena s iritirajućim glasom koja stalno nešto prigovara. Drugim riječima, život je patnja. Nama uzbrdo nije baš bilo nešto super, „da nam je barem nizbrdo“, tada smo mislili. A sad kad je nizbrdo ipak došlo, uvidjeli smo kako i nizbrdo ima svojih teških uspona.

Već živčano gužvate ove stranice od uzbuđenja, ne možete dočekati da pročitate što nam još može biti toliko teško, kad nam je dosad već bilo super teško.

Već sam se bio žalio na ruke. I opet ću. Kad ideš nizbrdo, a taj nizbrdo broji desetak kilometara, metar manje-više, ako nećeš kočiti, doseći ćeš takve zvjezdane brzine da ćeš kad-tad zaviriti u auspuff onog kamiona ispred, kojeg nisi uspio zaobići u zavoju. Onda ti je bolje, brale moj, koči. A kad tridestak minuta konstantno kočiš, a nisi prvak svijeta u olimpijskoj disciplini stiskanja one crvene (nekad i plave, op.a.) okrugle gume, stisak će jednom početi popuštati, ti ćeš željeti i dalje kočiti da možeš preživjeti i napisati priču o tome, ali šake neće slušati.

Koliko ste biciklista, sa sličnom prtljagom kao što je ova naša, vidjeli na cestama prema moru, a koliko ste priča o takvom putovanju pročitali? Dakle, sad vam je jasno da samo neki na vrijeme potpuno prikoče i stanu sa strane čekajući da šake opet prorade. Nije baš komadić torte*, a?! *piece of cake

Još sam mislio spomenuti i vjetar koji ti pri velikim brzinama tako propuše ramena da ćeš po svoj prilici cijeli život imati problema čak i s koljenima.

Ali, kad sam vidio kako rogačite oči samo kod ovog stiska ruku, odlučio sam to ipak prešutjeti. Bilo je oko dvadest i jedan sat kad smo prešišali preko reda sve automobile koji su u Prizni čekali trajekt za Žigljen.

Postoji li Hrvat koji, kad mu kažeš Prizna, ne pomisli Žigljen? (A što pomislite kad čujete kardansko? Tko pomisli ono što i ja pomislim - ta je riječ napisana na samom dnu teksta - može mi se poslije pročitavanja javiti radi preuzimanja nagrade – male jeftine keramičke figurice psa okrnjene na dva mjesta, idealan poklon za razvod braka.) Kupivši karte i ukrcavši se na trajekt, ovaj krenu.

Za manje od tisuću puta izgovorene riječi stigošmo, stigošmo u Žigljen na otoku Pagu, u Sjevernom Jadranu, Republika Hrvatska. Iskrcašmo se s osmijehom na licima, misleći da smo mi sad kao stigli i sad ćemo mi kao još malo pa odmoriti. Mo'š si mislit'.