Uz navedeno, pohvalio bih i nenametljivu uslugu i dobre i čiste sanitarije, gdje smo Saša i ja odradili broj 2, tako nužan za kvalitetan nastavak putovanja. Onako snuždeni, izašli smo van gdje nas je dočekao nemali aglomerat ljudi koji se samoorganizirano okupio ispred kavića.

Molili su nas da ostanemo s njima još koji dan jer se još nikad nitko do sada nije zaustavljao u ovom selu pa bi nam htjeli zapamtiti lica da lakše o nama ispredaju budući seoski mit i korupciju za plašenje djece kad u pola devet neće u krevet.

Jedna baka koja je izgledala dovoljno stara da nekom bude baka, ovlaš nezainteresirano mi se lagano približila na rukohvat, uhvatila me za nadlakticu, rekla „Opa“ kad je osjetila moje napete mišiće, i u ruku tutnula jedan mali crveni svileni zamotuljak. Reče: „Mladići, sam Bog vas je poslao. Očekujem vas već pedeset godina. Obećaj mi nešto. Ti si biciklom i brži si od najbrže krave. Molim te da čim prije odeš u redakciju Arene i predaš im ovaj smotuljak.

U njemu je dokaz da sam '52. pri izboru najsexy mljekarice okruga, od strane jakih lobija bila prevarena i zakinuta za krunu, i samo djelomično ušutkana lentom najsexy tjeračice ovaca niz pojilo. Povijesna nepravda mora biti ispravljena i istina se mora saznati. Jedino tako moja napaćena duša napokon može u miru napustiti ovaj svijet. „Obećavam, bako.“, bile su moje jedine riječi nakon čega je uslijedio jedan dugački poljubac. „Ova baka zaista ima ono nešto.“, pomislih onako više za sebe, brišući usta rukavom.

Saša i ja smo svima zahvalili na pažnji, ali smo rekli da moramo ići jer avantura nestrpljivo čeka na nas. Odmahnuli smo im i okrenuli pedalu put juga. Iako su nas mišići podsjećali na naš jučerašnji pothvat, duh nam je bio snažan i poletan te smo bez problema, očiju uprtih u daljinu, tu istu daljinu dostizali. Sa svojih 699 nad morem, Vratnik nam je, međutim, također bio izazov. Dobra dva sata smo se kotrljali moleći da nam Sašino brojilo što prije prizna da smo prešli 25 kilometara. I zaista, oko 11:30 po našim usklađenim satovima bili smo nagrađeni najljepšim pogledom na naše dično more.

Na samom vrhu Vratnika s desne strane nalazi se prekrasan vidikovac, odmorište gdje turisti mahom parkiraju svoje metalne ljubimce i uživaju u prvom dokazu da mi zaista imamo more. Oči se brzo prilagođavaju na plavu boju dok zelena i siva lagano blijede iz sjećanja. Kakav krasan Božji dar. Na dlanu beskrajna modra prostranstva prošarana biserima koji našu obalu čine jednom od najrazvedenijih obala na svijetu.

Žalosno je jedino to što je za razliku od ljudi, postotak razvedenih obala daleko manji od 30%. Mi smo se zagledali u plavu dubinu ispred nas i samo joj zaviknuli: „Stižemo!“. Veseli kao mala djeca, što u duši i jesmo, sjeli smo na bicikle i zajurili se sa 700 metara da dosegnemo čistu nulu. Bezbrojne nepregledne serpetine prošli smo za nekih dvadesetak minuta osjećajući na koži i po ritmu rada srca kako se temperatura diže s 15 na 32 stupnja, otprilike stupanj u minuti. Samo smo se bojali da nas na cilju ne čeka priča sa žabom koja se isto tako privikavala na lagano dizanje temperature.

Ipak, točno u podne, umjesto dvoboja za koji nikako nismo bili spremni, dočekala nas je terasa gostionice u dubokoj sjeni nekog stabla. Desna ruka je već tipkala pobjedonosni sms: „Najveća prednost kad ideš biciklom na more je što ti nije zlo u zavojima!“ Tek što sam podigao pogled od mobitela, vidio sam kako mi se približava toliko puta opjevana senjska ruka.

Nije me bilo strah, jer to je ujedno bila i ruka konobara koja nam je bila spremna ispuniti razne želje vezane za taženje žeđi. Umah se ispred nas pojavila mrzla piva u orošenoj boci čekajući da njome proslavimo uspjehe hrvatskog sporta. Nisam ni posegnuo rukom za bocom, kadli me trgnu zvuk nadolažećeg sms-a moje dragane: „Čestitam na preživljavanju. Nemojte ni slučajno piti pivo dok vozite, upravo je izglasano 0 promila u krvi i izvan nje na prometnicma koje podliježu hrvatskoj jurisdikciji.“

Nisam baš bio siguran što to „jurisdikcija“ znači, vjerovatno nešto vezano za izgovor. To mi je bio izgovor što sam popio pivo u jednom zalogaju i ponovo pogledao zaslon ekrana mog mobitela. „Oh, vidi vidi, da sam barem ovo pročitao prije nego apsorbirah ovo osvježavajuće piće. Tu se Saško i ja nasmijašmo tako slatko da su se oko nas u trenu okupila dječica pružajući ruke prema nama.

Nakon još jednog osvježavjućeg proizvoda od pola litre iz karlovačkih podruma, podmirili smo dugove prema vlasniku samostalnog ugostiteljskog obrta, rekli bicikima da se paze jer okolo ima svakavih lopova, preodmetnuli se u kupaćka odijela i naglavačke, kao da nas vrazi gone,  smandrljali se u more dok si rekao kex.

Kako uletješmo, tako i izletješmo uz glasna proklinjanja: „Joj, 'laaaadnoooo, daj nam Suncaaaaaaaaaa!“ Nakon još jedne dionice „Age of Aquarius“ već smo malo došli sebi. Nisam se nikad kupao u hladnijem moru. Brzo sam iz kupaćih izvadio dežurni kalendar i još jednom provjerio. Kolovoz, ljeto 2004.

Nakon  savjetovanja sa vijećem staraca, koji su pecajući na obližnjem molu bacali oklade hoće li prije stići smrt ili zagrist gavuni, saznao sam da baš tamo gdje smo mi mislili onako po slavonski zaplivati (radi se o pokretima karakterističnim za posljednjih 15 sekundi neutješnog utopljenika), izviru podzemne vode s prosječnom temperaturom od 3 stupnja gospodina Celzija.

Dok su nam to objašnjavali, jedan od vijećnika je povikao: „Grizeee!“, uhvatio se za srce, prestao disati i lagano se prebacio preko mola u more.

Prvi do njega je uzeo njegov štap, nešto prigovorio o načinu na koji je ovaj privezao mamac, stavio novi i više taj događaj nisu spominjali.

Mi smo se zahvalili na korisnim informacijama, minule želje za daljnjim kupanjem zajahali bicikle i krenuli u potragu za hladovinom. Našli smo ju skrivenu ispod jednog stabla u parku izvan centra. Tamo smo rasprostrli naše vreće za spavanje, rekli mravima koji su se odmah počeli zavlačiti u njih da nas probude u šest, izvalili se na klupu do i zaspali.

Jedan mrav mi se morao zavući u samo uho da me probudi jer ih inače nikad ne bismo čuli. Bilo je točno šest kao što smo se i dogovorili. Vođa mrava nas je zamolio da im ostavimo vreću jer je jako udobna, čak je dao i dobru ponudu za nju. Saša je objasnio da nam vreća još treba i da im ne možemo udovoljiti. Ovaj se malo namrštio, ali smo se svejedno rukovali i razišli u veselom raspoloženju.

Iako je bilo 18 sati, Sunce je još uvijek bilo visoko na nebu, otprilike nekoliko milijuna kilometara visoko, po mojoj procjeni. Ipak, bilo je još uvijek jako vruće, tako da bi bilo bolje da sam upotrijebio riječi „uz to“, a ne „ipak“.

Budući smo planirali taj dan doći do Novalje, nismo mogli časiti ni časa, nego smo morali odmah krenuti dalje. Još je dobrih 70 kilometara čekalo da bude pregaženo našim kotačima. Nakon par krivih skretanja, ipak smo našli tablu za povratak na magistralu kada smo pojačano počeli tlačiti naše pedale i ubrzavati do prosječne brzine od 23 km na h.

Kako su se zrake onog Sunca iz prijašnjih par rečenica nemilosrdno odbijale od naših zatiljaka, a nije bilo ni daška željno očekivanog vjetra da nas barem malo razbudi od posljepodnevnog počinka, morali smo nešto poduzeti da bi ova naša vožnja bila barem malo ugodnija. Nismo nikako htjeli da ovaj naš pothvat dobije predznak „mučenički“.