Ionako tu nema što puno za reći. Blagi usponi, još blaži padovi, mala kilometraža, gusarski napadi i okršaj s džinovskim divljim paškim ovcama koje su samo htjele zaštiti svoj sir, zaista nisu nešto što zaslužuje ekstra redak u ovom putopisu.

Stigavši u Pag, odmah smo po kućnom broju prepoznali kuću u kojoj su nas očekivali. Saletova seka nas je dočekala s platom paškog sira i opravdanjem. „Joj, nisam znala da ćete vi baš danas doći. Evo su mi baš stigli drugi, puno važniji gosti na dan-dva. Njih sam smjestila na udobno, a evo vama za spavanje nudim novourešenu, ugodno prozračenu terasu s koje puca prelijepi pogled na more.

Prekasno odvrativši naš rezignirani samoubilački pogled, seka nas upita: Zar vam to ne odgovara? Fino, tvrdo, dobro za kičmu....?“ Brzo smo se snašli: „Ma nemaaa problema. Bilo je pretenciozno od nas uopće i očekivati nešto drugo.“ Rekavši to, iz ruksaka izvadih mlinski kamen na napuhavanje, napuhah ga, i aranžiravši ga oko vrata krenuh put obale gdje su se snažnom burom nošeni divlji valovi razbijali o visoke oštre stijene. Netom prije skoka, osjetih Saletov snažni stisak za nadlanicu. „Tomice, znaš i sam da gore bit' ne može.

Znači da odsad ide samo na bolje. Daj šansu ovom besmislenom pačenićkom životu. Znajući da to Schauma progovara iz njega, nisam mogao drugo doli da ga poslušam. Vratili smo se do našeg balkona i kako je već odavno prošla ponoć, poželjeli smo si neprospavanu noć (zaista nije bilo potrebe da sami sebe zavaravamo).

Kao što sam očekivao, moje tvrde kosti su odlično prianjale na tvrde balkonske pločice. Svaki moj pokret bio je popraćen zamislivom boli. Oh, da mi je tada bilo biti izvanredno debeli čovjek koji će od golemog viška kilograma umrijeti od srdačnog udara i koji se tako senzualno prelijeva preko pločica oblikovanih od ruku talijanskih majstora. To bi značilo jedan tako udoban san.

Iskoristio sam tu još jednu neprospavanu noć da barem budem od neke koristi. Cijelo sam vrijeme osluškivao poznate (bio sam siguran da je Saša prodao dušu vragu jer je opet hrkao kao sumanut, što je meni bio znak da on spava) i nepoznate zvukove koji su dolazili sa svih strana.

Tu večer sam odlučio ne misliti na sebe nego brinuti se za sigurnost drugih. Saša i njegova obitelj to možda još ni dan danas ne znaju, ali to im je bila najsigurnija noć u njihovim životima. Da je bio bilo kakav neobičan zvuk ili da se odvijala bilo kakva neobična aktivnost oko njihove kuće, ja bih to čuo. Eto, takav sam ja. Uvijek spreman dati sve za druge.

I tako, odbrojavši milijarditi val koji se pokušavao uspeti uz samo nekoliko metara udaljenu obalu, alarm naših mobitela je počeo utrku koji će nas prije i bolje razbuditi. Nesumnjivo odnijevši pobjedu moja Nokia se sama ušutkala, dok je Sašin Siemens još uvijek pjevao staru pjesmu dok ga napokon Saša nije pritiskom samo jednog, ali pravog gumba, također ušutkao.

Bilo je šest sati ujutro i sunce je već počelo milovati naša namrštena čela. Da ne probudimo ostale stanare, provalili smo u kuću do i tamo obavili jutarnju nehigijenu, stavili nešto pod zub (jezik, op.a.) i navukli putna odijela.  Krenuli smo dalje na put, prije nego se sunce još potpuno bilo razbuktalo. Jutro je bilo kao stvoreno za vožnju. Kako smo krenuli prilično rano, temperatura je bila prihvatljiva, a blagi topli povjetarac nas je gurao u smjeru kretanja.

Međutim, na moju nesreću, kao lošeg pisca, oko nas se počeo prostirati prekrasan krajolik. Blagi goli paški obronci, prošarani autohtonim izgladnjelim ovcama koje su stajale uz rub ceste, molećivo pružajući šape iskajući „Imate kaj zelene trave“ (zaista otužan prizor), koji se stapaju s mirnom zelenkastom namreškanom morskom površinom.

Vidite, stvarno sam loš s ovim krajolicima. U par navrata sam pokušao stupiti u kontakt s Matkom Peićem da tražim prava na kopiranje jednog dijela njegovog opisa Cetinske krajine koja ima toliko zajedničkog s ovim dijelom kojim sam ja prolazio. To bi toliko utjecalo na popularnost ovog djela. Ali do dan danas nisam dobio pozitivan odgovor. Stoga sam bio primoran jednostavno ignorirati prirodne ljepote i spustivši pogled, samo sam pratio cestu.

E, to je već lakše opisati. Dakle, pomalo vijugava, uvjetovana zemljopisom, asfaltirana cesta kroz sredinu koje se jasno zamijećivala ponekad isprekidana, a pokatkad opet, puna bijela linija napravljena bijelom bojom za ceste. To je linija koja je odjeljivala jedan kolnički trak od drugog.

Ona je oduvijek bila dobar sudac, kad se desi sudar izmedju lokalnog pijanca koji neoprezno ulazi sa stošezdest (ali koji poznaje cestu) u zavoj i Švabe koji je baš tada namještao retrovizor na svom novom audiju A6 minhenskih registarskih oznaka (i koji ne poznaje cestu), jer je  potpuno nepristrano pokazivala 'ko je kome prešao i 'ko će kome majku... kad ga se dohvati.

Uglavnom, prateći tu istu bijelu liniju, mučaljivo, uživajući u uvijetima na cesti prolazili smo kilometar za kilometrom i bivali sve bliži dnevnom cilju.

Muškarci su, svi to znamo, seljačine i dobri su kad se treba popit' i potuć' se, ali kad pokušaju biti romantični, to onda zna stvarno jadno izgledati. Tako smo mi oko podne već stigli blizu Vira, ma nema ni pet kilometar od Vira. I onda mene spopalo da bih ja htio biti romantičan. I najbolje čega sam se mogao sjetiti je bilo da nazovem Nives i kažem joj da smo mi kao tek krenuli i tko zna kad ćemo mi stići na Vir.

Ona je rekla da dobro i kad dođemo dobrodođemo. A ja sebi u glavi već zamislio kako mi dolazimo ustvari puno ranije nego što smo rekli i onda Nives mene skuži još u daljini i onda padne na koljena od uzbuđenja pa se ustane od uzbuđenja i očisti koljena od onog sitnog šljunka i onda od uzbuđenja pomiješanog s iznenađenjem počne trčati prema meni, pa se od uzbuđnja spotakne i padne pa se nekako ustane i skoči mi u zagrljaj. A ja, kako sam još bio na biciklu izgubim ravnotežu i padnemo oboje na šljunak i izgrebemo koljena i počnemo se nekontrolirani smijati i onda to bude kao nešto što se priča cijeli život.

A ovako je bilo. Mi došli, a Nives je bila na plaži čitala neku knjigu, mislim da se radilo o nekoj knjizi napisanoj prema ekranizaciji nekog filma. I onda ja došao i zakočio naglo pred njom na šljunku, što je trebalo biti atraktivno i romantično. Ona je samo digla glavu prema meni i rekla najravnodušnijim glasom na svijetu: „A, stigli ste.“

Facijalni izraz nije odavao ništa drugo osim možda dosade uzrokovane lošom uknjižavanjem ekranizacije poznatog filma. Dakle, usne su bile u svom prirodnom položaju, kao kad šutiš, niti napućene, niti skupljene, niti razvučene u osmijeh, čak nisu bile niti ispucale, ništa. Baš onako normalne.

Pogledao sam u obrve, nadajući se da će one barem biti onako podinute u iznenađujućem položaju. Ništa od toga, braco. Jedne prosječno postavljene obrve. Bile su točno tamo di im i je i mjesto.

Posljednju nadu su mi davale njene nozdrve, blago raširene. Aha, ipak smo malo uzbuđeni, pomislih. „Joj, što se osjetiš po znoju!“, bilo je sve što je rekla prije nego se vratila 38. stranici.

„Idem ja pod tuš pa se vidimo“, rekoh postavši svjestan da ovo sve skupa nije uopće bilo romantično. Nakon osvježavaućeg tuša, domaćini su nam, bogato priređenom večerom ipak dali do znanja da im je drago da smo stigli živi i zdravi, bez nekih fizičkih manjkavosti. Naše mentalno stanje se nije spominjalo.

Ako se o  nečemu nema što lijepoga reći, bolje šutjeti. Nakon večere smo nastavili ugodan razgovor izmišljajući odgovor na brojna postavljena pitanja o našem pothvatu. Kako se putem medija (čitaj „baba“) brzo proširila vijest da su tu u susjedstvu neki avanturisti, umah se na večernjoj kavici našlo nekoliko starijih gospođa koje su, eto baš slučajno prolazile tuda. I njih su također zanimali detalji našeg putovanja.

Tako se jedna od, pokvarenim telefonom zabluđena, pitala kako to da stižemo biciklima iz Laponije, a tako lijepo pričamo hrvatski. Druga je zamolila da, ako ćemo nazad preko Novog Zelanda, obavezno pozdravimo njenog strica koji je tamo u kori od lubenice otplovio davne '48. Poslat će mu po nama i domaći vez da se napokon osjeća kao doma.

I tako, laž po laž, lagano se približilo vrijeme počinku. Nije da sam vjerovao da ću tu večer zaista spavati. Čak sam bio malo i grub kad su mi pokazali krevet na kojem sam ja trebao provesti noć. „Ne morate me zafrkavati“, odvratio sam. Idem rasprostrijeti ručnik na odlagalištu starog željeza tamo na onoj livadi, pa se vidimo ujutro.

Kada se, naposlijetku pokazalo da se zaista radi o mom krevetu, više nisam mogao zadržati suze. Kada sam dotaknuo taj mekani madrac (čak su i madrac stavili preko kreveta!!!), moje tijelo je htjelo vrisnuti od užitka. Kako moje tijelo nema dar vrištanja, onda sam ja vrisnuo umjesto njega.

Ta noć je za mene bila neopisiv užitak. Kao noć provedena u raju. Čak sam imao tako živ osjećaj kao da su me nečije nježne usne milovale poljupcima cijelu noć. Sljedeće jutro sam se probudio kao potpuno drugi čovjek.

Nives je to odmah skužila, pozvala je policiju koji su tog čovjeka odveli, a mene su vratili u krevet. To ti je naša policija-čudo jedno. Nakon doručka, Sale je rekao da bismo trebali dalje krenuti.

Međutim, meni tako nešto, kako da se izrazim, nije padalo na pamet. Meni je tu bilo tako dobro da sam poželio ostati još mnogo, mnogo. Tako sam rekao i Saši. On je isprva bio malo razočaran jer je očekivao još mnogo zajedničkog pedalanja. Pitao me kako to da me takve neke stvari mogu odvratiti od našeg plana.

Ja sam mu uspješno prodao sljedeću foru i on je na kraju ipak pokazao razumijevanje za moju odluku. Rekao sam mu da sam nedavno bio u Zagrebu u jednoj poznatoj klinici na kompletnim pretragama. Nakon brojnih testova, skeniranja mozga i analiza mokraće, utvrdili su da sam ja ipak samo čovjek. I tako, dragi moji čitaoci, ako vas zanima što je bilo dalje, s kojih su još cesta kotači bicikla obrisali prašinu, i koliko ljepota Lijepe naše su oči još vidjele, molim vas obratite se Saši.

Ja nisam imao snage otrgnuti se iz toplog zagrljaja voljene, niti želje tražiti uzbuđenja na novim cestama. Prava avantura za mene je tek počinjala.

KRAJ

 Copyright © 2008 - Tomislav Sabljić. Zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.