To smo nakanili svakako napraviti u naseljenom mjestu, da se ne bismo morali s vukovima iz okolnih planina natezati za poplun, jer znamo da su planinske ljetne noći svježe i prozračne.

Kao što rekoh, Križpolje je jedno malo mjesto koje broji oko stotpedesetinjak kuća pravilno raspoređenih lijevo i desno uz glavnu ulicu, jednu  trgovinu mješovitom marmeladom, jednu birtiju s dobrom kavom (ali nju smo skužli tek sutradan na izlazu iz sela), jednu osnovnu školu za neobrazovane i jedan toranj s crkvom katoličke vjeroispovjesti ispod njega.

Crkva s ocrkvnicom se smjestila na jednom malom uzvišenju s desne strane ceste kraj koje se prostirala i jedna relativno pitoma livada. Odlučili smo zaigrati na kartu kršćanske ljubavi i dobrostivosti prema bližnjemu (bližnji- to sam ja) te smo se uputili prema osobi čiju aktivnost smo spazili u krugu crkve.

Klasičnim kršćanskim pozdravom pozdravili smo promotora ljubavnog nauka koji je u crnoj halji trčkarao po bodljikavom žicom ograđenom dvorištu i onomatopejom vabio kokoši nesilice do obora, da im preko noći planinski lavovi i tigrovi ne bi prenamijenili svrhu u večernji obrok. Prebrojivši i posljednju, škljocnuo je lokot na vratima obora.

Čovjek srednjih godina (to je negdje između 18 i 70 godina), zatim se okrenu i otpozdravi: „Dokle, junaci?“ „Eo mi na more pa nas uhvatila noć što se moralo kad-tad dogoditi. Jel možemo računat na vašu dobrotu te u vašem dvorištu razgrnut šator ne bi li u njemu dočekali bolja jutra? A još kad bismo se mogli negdje istuširati, to bi bilo nešto. Znate, ovaj dug i naporan put koštao nas je znojenja i tjelesnog mirisa, tako svojstevnog čovjeku, a tako neugodnog“ .

Ovaj odvrati. “Ej, dečki, nisam ja baš tako dobar kao što bi to ova halja na meni dala pretpostaviti. Ali, ovako ćemo. Rasprostrite vi taj šator na livadu do mog dvorišta, na ničijoj zemlji, ja ću predspavanje izmoliti jednu krunicu protiv vukova pa šta Bog da. A što se tuširanja tiče, evo u dvorištu gumeno crijevo priključeno na svježu, hladnu vodu s česme pa se perite koliko vam volja.“ „Tako je, kako je“, zahvalismo se predstavniku ljubavi i polišmo se prilično hladnom vodom u prilično hladnim uvijetima jedne svježe planinske večeri.

Pretposljednjim snagama smo rasprostrli šator koji nije izgledao baš onako kako su upute za sastavljanje to zamislile, ali smo se svejedno uspjeli potrpati unj i ušuškati se u vrećice za spavanje. No, prije toga smo se dosjetili lukavstvu te priručnom sjekiricom raskomadali bicikle do neprepoznatljivosti, tako osujetivši plan potencijalnih lokalnih lopova da se okoriste našim prijevoznim sredstvima.

Što se spavanja u šatoru tiče, nije to za mene. Ja sam moderna inačica kraljevne na zrnu mahunarke, navikao na mekane, mirisne, višeslojne, anatomizirane (ovo se odnosi na jastuk) rekvizite za spavanje. Čak i pri tim uvijetima mi treba dosta vremena da se opustim, da nadjem idealnu poziciju za san, i tek tada leđa i guzica jave primozgu malog mozga da mi počne opuštati ekstremitete (zašto uvijek pomislim na Al-Quaidu i bombaše samoubojice kad čujem ovu riječ), uspori disanje, snizi tjelesnu temperaturu i da me na kraju usne.

Dok je Saša već dobrano hrkao, ja sam promijenio više položaja nego ih navodi Kama Sutra, pokušavajući nikad dobro uvježbanim meditativnim metodama s elementima folka i autogenog treninga smiriti se i doseći stanje sna. Medjutim, sve to, uključujući i tucet komaraca koji su pronašli rupu na šatoru, ušli u njega  i počeli s kasnom večerom, umjesto do sna, dovelo me do ne toliko blaženog stanja živčanog sloma.

Svejedno nisam htio odustajati od spavanja, jer sam znao da mi to treba pa sam pribjegao staroj metodi brojenja ovaca. Izbrojivši svu stoku sitnog zuba na svijetu, usput par puta u sebi opsovavši Sašu i njegov miran san, nekoliko minuta prije negoli je seoski pijetao otpjevao hit Doris Dragović s Jugovizije '86. „Zora je svanula“, usnio sam.

Kako sam usnio, tako me Saša probudio: „Ajde ustani, moramo iskoristiti jutro dok smo svježi, a i učinilo mi se da čujem Doris Dragović, možemo je tražiti autogram pa ga pred njom poderati i baciti.“

Ustali smo se, otišli iza grma, napravili ono što ispred grma nikad ne bi imali hrabrosti napraviti, protegnuli se i zagledali se niz livadu pokušavajući zapamtiti svaki detalj te jutarnje seoske panorame koja se protezala ispred nas.

Međutim, to jutro je bilo jedno tako prosječno jutro da nije ni čudo što se ne sjećam više ni jednog detalja vezano za njega i zaista ne bih više potrošio niti jednu rečenicu, niti jedan pridjev za njegov opis. Aj dobro jutro, okeeeej, bilo si svježe i mirisalo si na bademe, jel sad dobro!? Ajooj, što su osjetljiva ova doba dana.

I onda smo Saša i ja otišli na hladnu česmu i umili si lica. Bili smo i gladni ter smo otišli do one gorespomenute prodavnice i kupili malo kruha da ga umačemo u dobro skrivenu paštetu nadnu bisaga. Sjeli smo na stepenice ispred ulaza crkve, rasprostrli krpu na kojoj je pisalo „Podravka“ i ako se ne varam „Ujutro za dobar d...“, ne, mislim da je pisalo ono „od srca k srcu“, na nju razbacali namirnicu, prekrižili se i krenuli na žvakanje.

Nismo pojeli ni pa od paštete i ni k od kruha, kadli smo spazili jednu stariju gospodju u tradicionalnoj seoskoj crnoj haljini s tradicionalnom seoskom maramom s tradicionalnim seoskim vezom na istoj, istkanim od tradicionalnog seoskog konca (ovako mogu do sutra, bolje me nemojte izazivati) kako nam se približava i pozdravlja tradic...okej, okej, netradicionalnim pozdravom „Đes'te!“.

Nekako, baka je odmah postala dio ekipe. Kao da je iz naše branše. Od početka smo počeli neformalno i opušteno razgovarati. A čim smo joj rekli da je naša pašteta i njena pašteta, baka se totalno opustila. Nakon što je samo za nas izvela tradicionalni ples s vukovima, onako umorna ponovo je sjela do nas i nastavili smo priču.

Baki smo sve ispričali o našoj nakani da obiđemo našu prelijepu obalu biciklom i sve ostalo što sam vama već ispričao (pozivam se na stranice 1-9 ove knjige). Njoj se ta cjelokupna ideja jako svidjela i pitala nas da li može iskoristiti taj materijal za svoju novu knjigu koju nikada neće napisati jer je nepismena, a i ima loše pamćenje pa već na kraju rečenice zaboravlja njen početak. Nisam vidio razlog da joj ne izađem u susret.

Baka se vratila odakle je i došla i ponovo krenula prema nama. Ja sam joj izašao u susret i dopratio je do stepenica crkve. Nastavili smo jesti (paštetu, a što drugo). Baka nam je ispričala kako je jednom bila sretno udana i kako joj se dogodila loša sreća, ili da se poslužim njenim riječima „bad luck“. Naime, njenog muža je tamo dole (pokazala je rukom dosta precizno niz ulicu), petsto metara odavde, prije nekoliko godina pregazio kamion i usmrtio ga na mrtvo ime. Od tada nije baš najsretnija i nema baš s kim porazgovarati i uglavnom, da  se poslužim njenim riječima, „nije joj baš ludnica od života“.

Mi smo rekli da s nama uvijek može porazgovarati kad opet tu nikad dođemo biciklima prespavati na livadi. Ostavili smo joj malo paštete za uspomenu i dugo sjećanje, pokupili naše stvari, šator i to, sjeli na bicikle i lagano se uputili prema jugu