Učinili smo što smo morali, kad nas prenu glas vlasnika imanja koji se netom ukazao iza velikog plasta sijena. Radilo se o jednom starom, predsmrt, čovjeku.

Čiča progovori: „Šta vi tu radite!? Nečujem vas! A!?“

„Pa nismo još ništa ni rekli!“, odgovorih. „Nego, gospodine s iskustvom (podilazio sam mu), koliko još ima do mora?“ On će: „Davno je svanula moja zora, evo već se mrak sprema! Ništa vas nečujem!“ Mi smo ga uljudno pozdravili, sjeli u auto (you wish), i krenuli dalje. Nakon prevaljenih dobrih petsto metara, još smo mogli čuti onoga gospodina kako se opravdava: „Ništa vas nečujem!“

Ne spominjujući nikom što smo upravo doživjeli, nastavili smo kružiti nogama put Karlovca. I nakon nekog vremena, čvorak iz luga je odcvrkutao jedanaest sati, a Sale i ja smo uplovili u grad na četiri rijeke od kojih ja znam nabrojati samo jednu i to baš onu koja ne prolazi krozanj.

Nakon pedeset pošteno odrađenih kilometara, bilo je vrijeme za prozračiti kurje oči. Pronašli smo jedan lijepi mali parkić u centru grada gdje smo parkirali svoje vjerne vrance i odakle smo svojom ružnom vanjštinom i znojem ispod ruke potjerali svu djecu koja su s vrtić-tetama došli odraditi sat u prirodi na temu „Odakle dolaze mačuhice“.

Zadovoljni samima sobom, prebacili smo čarape preko guvernala da se osuše i odmore za daljnje podvige, a nas dvojica smo se prebacili preko klupa iz istih pobuda. Prije polaska samo sam još Saši morao nakapati ulje za kočnice u oči da se riješi svih onih mušica koje su se tamo nataložile jer je isti zaboravio ugraditi stakla u sunčane naočale. Jednu čarapu smo ostavili prebačenu preko klupe da znamo lakše naći put kući.

Ostale smo navukli na noge, zajahali bicikle, ubacili u jednu od brzina i krenuli dalje. Od Karlovca do sljedeće postaje, Josipdola, dakle od pedesetog do stotog kilometra naše rute, sve je prošlo u najboljem redu. Bilo je manjih uspona i padova, ali više u zemljopisnom negoli u psihološkom smislu. Još smo bili prilično svježi, mladi i u naponu snage. Cijelim putem smo se šalili, smijali i uživali u krajobrazu i dikobrazu koji se prostirao ispred naših očiju. Priroda si je na tom potezu zaista dala oduška.

I uskoro, štono se kaže, nismo se ni okrenuli, a ispred nas je već netko zabio tablu Josipdol. Sašin brojač kilometara, brzine, vremena, totalne udaljenosti, relativne vlage stopala, šećera u krvi, CO2 otpadnih voda Karlovačke pivovare, pokazao je da smo na točno stotom kilometru, što znači, barem je nama značilo, da je vrijeme ručku. 

Kad se u Josipdolu pogleda nalijevo niz cestu, zamijeti se restoran zvonkog imena „Pet zvona“, ponad čijeg je ulaza visilo šest zvona. Sale i ja smo sišli s bicikala, počešali se po guzici, naslonili ih na zid restorana i ušli u isti. Odmah s vrata zapitali smo vlasnika: „Zašto se restoran zove pet zvona kad je svakoj inteligentnoj duši jasno da se radi o šest zvona, a ne pet. „Pa to je zato“, odvrati ovaj, „što ovaj restoran ima iznmno neugledan exterijer, a tako i interijer, nudi iznimno lošu hranu i uslugu, da nam je ovaj naočigledni propust bio jedini način da privučemo goste.“

„E pa u tom ste uspjeli. Bit ćemo vaši gosti.“

„Nećete požaliti“, odvrati vlasnik, „hrana i usluga su izvrsni, exterijer i interijer iznimno ugodni.“ Pogledah ga upitno: „Niste li maloprije...?“ „Ne pitaj“, vlasnik me prekinu, namignu mi i nestade uz veliki prasak u oblaku dima.

Ubrzo nakon što smo sjeli za jedan stol u kutu, pojavio se konobar i obojicu nas iznenadio pitanjem: „Što biste željeli?“ Bez straha odgovorih: „Imate li štogod lagano, mi smo naime biciklima pa da vam dalje ne objašnjavamo, ionako ne biste skužili.“ Konobar odvrati: „Mali ćevapi su upola lakši od velikih, možda sam vam pomogao ovom informacijom.“ „Naravno, meni molim dvoje male ćevape, a mom prijatelju dvoje male ćevape, da se malo najedemo.“

Dok smo lupili dlanom odlan milijun puta, ćevapi su već bili za susjednim stolom. Preselili smo se za susjedni stol i pojeli našu hranu. Zahvalili smo se na lošoj usluzi, platili manje nego je račun kazivao, sjeli na naša bicikla te krenuli. Pet metara dalje smo se stropoštali u kanal uz cestu, promeškoljili se, pokrili se kotačima i zaspali u trenu.

Time su rezultirala dva kilograma mesa, tri litre piva kojima smo isto zalili, kolovoško sunce u 15 sati i sto kilometara na biciklu pretrpano dodatnom opremom. Iz sna nas je prenuo kamionet koji je iza zavoja izgubio kontrolu nad kamionetom i strovalio se do nas u kanal. Vozač kamioneta se promeškoljio i zaspao, a Saša i ja smo se ustali, sjeli na bicikle i nastavili dalje.

Bilo je oko 18 sati i još nas je čekalo 40 km vožnje u koje je bila uključena i Mala Kapela sa svojih 899 metara nad morem. Dakle, čekalo nas je uzbrdo, na što su nas naši prijatelji, onako vizionarski, već bili upozoravali.

Međutim, trudnički tečaj, koji smo Saša i ja dva mjeseca prije prošli s odličnim, pokazao se kao odličan potez za predstojeće napore. Ubrzano smo disali, tiskali, širili noge, proklinjali muškarce, opet disali, svako malo popili malo vode, opet tiskali i uskoro smo  prešli jedan kilometar.

Umor nas je ubrzo bio svladao. Noge su nam bile sve teže i teže. A cesta je bila, činilo nas se, sve strmija i strmija. Uslijed velikog umora i nedostatka vode koji nas je mučio, čak smo počeli i halucinirati. Jedan tren mi se učinilo da ispred sebe vidim koaliciju HDZ-a i SDP-a kako nam pružaju zajednička rješenja za nastavak puta.

Odmah nakon te slike sam zamolio Sašu da me gurne niz liticu i okonča mi patnje zauvijek, ali on jednostavno nije imao snage za to - doslovno. Služili smo se raznim trikovima ne bismo li završili pod kotačima hladnjače, ali one su nas svaki put uspješno izbjegle. 'Prokleti bili profesionalni vozači!', odzvanjalo mi je u glavi.

Zatim smo počeli očajnički mahati svakom vozilu koje je prolazilo kraj nas da nas povezu ili ubiju, ali oni su nam, kao u onim vicevima kad frajer s pustog otoka daje znakove brodu koji prolazi u blizini, samo odmahivali s onim 'svaka vam čast' izrazom i niko se ne bi zaustavljao da pita kako smo.

Odjednom se Saša sjetio i predložio da bi bilo dobro da mislimo na nešto drugo, umjesto na to kako nemamo snage. Odmah smo počeli misliti na nešto drugo, ne sjećam se točno na što, ali znam da je bilo nešto drugo u pitanju, i zaista je pomoglo. Malo po malo, zaveslaj po zaveslaj, hroptaj po hroptaj i pred nama se ukazala tabla 'Saša, Tomice dobrodošli biciklima do Vrha Male Kapele, na 899 metara nad morem'

Neobičan natpis, moram priznat, kao da su nas očekivali. Saša i ja smo se posljednjim snagama izgrlili, izljubili i posljednji put se zagledali daleko niz pregaženu vijugavu cestu koja ovako odozgo nije izgledala upola toliko naporna kao gledana odozdo.

Zatim smo otkinuli onu tablu, prelomili napola i strpali svaki po jednu polovicu u bisage da imamo dokaz da smo tu bili biciklima. Medjutim, Saša se dosjetio da ako odnesemo tu tablu s njenog prirodnog staništa, neki drugi biciklisti, kad se popnu do vrha Kapele neće znati da su na vrhu pa će se nastavi penjati, a za to zaista neće biti potrebe.

Stoga smo odlučili undo-at otkidanje i lomljenje table, znajući da smo tako ostali bez jedinog mogućeg dokaza da smo napravili to što ja ovim tekstom tvrdim. Ali vi ste moji dugogodišnji čitači i ja s vama idem na povjerenje.

Zatim smo ponovo zajahali naše dvokolice i zajurili se, ali na drugu stranu u smjeru kretanja, koliko nas je g nosio. To je bio jedini put u životu kad nisam žalio što mi je krenulo nizbrdo. Za kratko vremensko razdoblje, popularno zvano tili čas, našli smo se u malom ruralnom mjestašcu Križpolje koji se uglavio na točno stočetrdesetom kilometru relacije Zagreb-more.