Kako Saša i ja nismo bili iz obitelji bogatih industrijalaca, plemića i ratnih profitera, imali smo malih problema s novcem i platežnom moći.

A kako nam je Google izbacio u 0,328 sekundi 437 odgovora na pitanje „kako“ i svi su spominjali energetske table, dobro našpanovane bicikle, one hlače od kojih ti guzica, da 'prostite, izgleda kao guzica Paške patka (prčasta i podložna ismijavanju), kacigu koja glavu čuva (ako je u njoj andol C), pak treger, pak papir, bisage sačinjene od 18%  Orhana, 24% lana, 37% kože, 62% poliestera, i 32% smilja, da banane i kupaće gaće u njima mogu disati (šta banana ima disat, pa neću je živu jest), zatim....ups, izgubio sam nit te ću ovu rečenicu završiti ovako okrnjenu pa započeti ganjc novu.

E da, trebali smo kupiti mnogo toga, a nismo imali puno novaca. Stoga smo odlučili kupiti puno tih stvari, jer su nam sve trebale, ali što nekvalitetnijih i polovnih, da nam se isplati. Jedino smo odlučili uzet nove banane i energetske table u kojima je energija koju možeš preoblikovati, ali nikada uništiti (E=mc/2).

Tako sam ja, na primjer, za ciglih sto kuna, kupio od sumnjivog preprodavca stare bisage za bicikl za koje mi je isti izričito naredio da ništa u njih ne stavljam jer da su je moljci toliko izgrizli da će pući dok si rekao Pettit Beurre.

Meni nije padalo na pamet da ga poslušam jer nisam htio sve te stvari nositi u ruci. Pogađate, čim sam napunio bisage stvarima, jedan od dva džepa je popucao po šavovima i bisaga je izgledala onako, kao da mi se smije.

Ja sam bio lukaviji od situacije te sam od prijatelja osiguravatelja uzeo nekoliko ziherica i riješio problem u svoju korist. Još smo u te naše bisage potrpali i dva andola, šator u dijelovima, vreće za spavanje, vreće za smeće, ručnik, dvoje gaće, rezervnu sponzorsku majicu, četkicu za zub, pastu za cipele (zabunom), tri knjige koje bismo ponijeli na pusti otok, mobitel, punjač za mobitel, generator struje (da imamo kako puniti mobitel), bon za mobitel, upute za korištenje mobitela, futrolu za mobitel, rezervnu bateriju za mobitel, rezervni mobitel, imenik s telefonskim brojevima za mobitel, tri rezervne maske za mobitel (znamo kako se moda brzo mijenja, što je danas „in“, sutra ne mora biti), novi primjerak časopisa Moby.

I bili smo spremni za put. E stani, ko mi se to upliće u priču! Nismo mi još nikako bili spremni. Nikud mi ne idemo dok se dobro ne naspavamo. Saša i ja smo još jednom prošli plan puta (kažiprstom po karti) i otišli se dobro naspavati.

U četvrtak ujutro 2004., bio je dan za pokret (navodno  je četvrtcima bilo najmanje nesreća na cesti od Zagreba do mora ako ideš biciklom). Budući smo znali da nas čeka dug iscrpljujući put svile, odlučili smo dobro iskoristiti cijeli dan. Znali smo da je najmudrije putovati za jutarnjeg sunca dok još nije prevruće i onda opet predvečer kad opet nije prevruće. Dakle, dva puta dnevno nije prevruće, a jednom je.

Stoga smo navili biološke satove za šest ujutro te su nas satovi probudili u šest ujutro, sljedeće jutro. Ja sam se odmah požalio da sam pospan pa smo navili satove u šest ujutro da nas probudi u osam ujutro. Tu smo izgubili dva dragocjena sata koja će učiniti da moramo voziti kad je prevruće. Meni je to bio dovoljan razlog da zamolim Sašu da odustanemo od cijele ideje, ali je Saša odvratio da svakako moramo učinti nakanjeno, ako ne zbog nas, a ono zbog sela.

Dakle, ipak smo se ustali, na brzinu umili bicikle, popili kavu s nogu (jako je teško piti kavu s nogu jer su noge kvrgave pa se pola prolije prije nego sto kava dodje do usta) i postavili se na startnu poziciju  na parking ispred mog nebodera.

Dobrodošlicu nam je iskazalo sivo nebo koje nas je poškropilo s par kapi tople ljetne kiše. Ja sam odmah digao ruku visoko u zrak da se javim za riječ, ali Saša je bio neumoljiv: „Idemo i gotovo!“ Vidjevši da je vrag odnio šalu, sjeo sam na bicikl marke Bulls, ubacio u devetu i krenuo.

Išli smo tamo onom ulicom pa smo skrenuli u ulicu do, da bismo na kraju kao nekom silom vođeni, skrenuli u sljedeću ulicu. Prešli smo rijeku Savu, na raskršću skrenuli desno i opalili pravac more.

Kako je otprije donešenom zakonskom regulativom bilo kažnjivo biciklom autocestom do mora, morali smo se čim prije priključit na izrovanu, trošnu, grbavu, kolotražnu Staru Karlovačku koja vodi sve tamo do Josipdola, ili barem do Karlovca.

Tek što smo se priključili na spomenutu cestu, predložio sam da stanemo uz rub i napravimo pauzu za doručak. Time sam htio učiniti da pojedemo odmah sve što smo ponijeli za put da bismo olakšali teret koji nam je bio na teret i tako preopterećenih želudaca žaliti se cijelim putem na stomakobolju.

Saša je tu ideju odbacio kao glupu i zaprijetivši guranjem pod prikolicu jurećeg Zetora, predložio da nastavimo. Nastavili smo voziti dostojanstveno u najvećem miru i tišini. Istini za volju, u početku taj put i nije djelovao tako naporno. Nekako smo našli onaj pravi ritam vožnje, pedalali pognute glave krajičkom oka prativši cestu.