Uglavnom, teško se živjelo. Nekad se ponavljam. Nekad se ponavljam. Brutto nacionalni dohodak bio je nešto veći od netto nacionalnog dohotka pa svejedno nije bio bogznakako velik.

 

Hrvatska se još nije bila počela otvarati prema Europi, a ni Europa se nije baš otvarala prema Hrvatskoj. Stajali smo jedno uz drugo kao dva narogušena dječaka kojima je mama Ruža uzela loptu i „Neću vam je vratit' dok se ne pomirite!“.

 

Uvoz je premašivao izvoz, dok je u isto vrijeme izvoz premašivao uvoz. Vladala je strašna zbrka na tržištu dobara i loših. Ujedno je vladala i velika neimaština. Bilo je vrijeme velikih inflacija. Cijene su divljale.

 

U jednom gradiću na obali cijene su toliko podivljale da su se ljudi pozatvarali u kuće u strahu da neće moći ništa kupiti. To me je sve podsjećalo na vrijeme velike depresije u Americi početkom dvadesetog stoljeća prošlog stoljeća, kada je inflacija bila tolika da si za jedno jaje morao dati sto milijuna dolara. Međutim, kod nas je bilo još gore. Za jedno jaje morao si dati – dva jaja. Neizdrživo.

 

Amerikanci su zbog neprilagođene brzine potrošili sav benzin tako da ni njega nije bilo, čak ni na crnom, plavom i oker tržištu. Ljudi su svugdje, pa tako i na more, bili prisiljeni ići biciklom.

 

Hm, dužnost mi je kao hrvatskom građaninu, obavijestiti vas da sam sve ovo prijeizrečeno izmislio, sve kako bih opravdao svoj naum da na more odem biciklom. Ali, to nije razlog da kompromitiram bližu hrvatsku povijest, tako da joj se ovim putem ispričavam.

 

A istina je ovakva.

Ja volim voziti bicikl pokretan snagom svojih mišića koje sam dao, u parovima, ugraditi u noge. To me dovodi do stanja ugode i boljeg raspoloženja, nauštrb lošeg raspoloženja, stresa i međurasne netolerancije. I tako sam ja raspoloženo odlučio otići do mora biciklom.

 

E sad, kad već idete u realizaciju blesave ideje to treba učiniti s nekim, da niste jedini u kojeg upiru prstom i viču: „Jesi normalan, imaš i autobus, povoljno!“

 

Budući da je moj prijatelj Saša u to vrijeme već bio netko, odlučio sam s njim podijeliti tu avanturu. On je to, naravno, objenoške prihvatio jer je znao da tih tjedan dana, za studenta ionako dugog ljeta, neće morati provoditi vrijeme s curom. Ja sam ga upozorio da svima govori kako je samo ljubav, isključivo ljubav prema pedalanju ono što ga gura naprijed i uzbrdo preko Kapele, do mora.

 

Kako sam ja, blago meni, također imao nekoga 'ko mi ima prigovarati što sam ovakav, Saša i ja smo napravili prvi korak u ostvarivanju našeg plana. Posjeli smo naše cure da ih informiramo o, samo muškarcima svojstvenoj, gluposti koju smo nakanili odraditi.

 

Naravno da su se naše cure tu pokazale puno zrelijima i punijima razumijevanja nego što smo mi to mogli i zamisliti. Poslušale su nas od kraja, dok nismo izrekli i objasnili cijelu našu ideju.

 

Naravno, nakon toga su nas od istog nauma pokušale odvratiti. Molećivo su nas pogledale, nasmiješile nam se i brižno prošapnule:„Vi niste normalni, konji jedni debilni! Dabogda vas iza zavoja potčkaljio kamion velike nosivosti čiji međuosovinski razmak iznosi minimalno tri metra pa ćete vidjet' što ćete još biciklom na more. Da bi konji jedni!“

 

Nakon njihova izlaganja Saša je uzeo kocku šećera i koliko je dug i širok, Saša-ne šećer, bacio ju na pod i rekao: „Alea iacta est!“ Sašini roditelji bili su iz Latinske pa je on često znao reći nešto na latinskom govornom području, nešto što nitko nije razumio, iako je gramatički bilo besprijekorno točno, za pet.

 

Dakle, Saša je bacio kocku, što je bio simbol da smo nadjačali cure i da, ako nam padne na pamet glupost, učinit ćemo je makar nam se razbio šleper o glavu. Zatim smo našu ideju odlučili podijeliti i s drugima.

 

Lijepo je imati prijatelje u životu. A najbolji su prijatelji koji su iskreni pa onda vidiš kako ima onih kojima su fizičke aktivnosti toliko mrske i kako bi najradije da su se rodili bez nogu da ljudi ne traže od njih da ih rabe.

 

Tako su nas najdeblji i najpametniji (ide to zajedno) prijatelji iskreno informirali da takav pothvat iziskuje napor, da je jedan dio puta uzbrdo, da su ljetne temperature (u kolovozu-mo'š mislit), da trebamo mijenjat oznojene čarape svakih pet minuta da spriječimo nastanak gihtova (mi smo im objasnili da će sponzorski  MTČ-ov kamion ići za nama i opskrbljivat nas istim, a zauzvrat i zauzstruk, njihov logo „Čarapa od noge smrdi“ krasit će naše sportske majice) i da mi uopće nismo normalni. Onda kad smo rekli da mi svejedno idemo, rekli su da se inatimo.

 

Mama Ruža je dala proširiti obiteljsku grobnicu jer je bila uvjerena da ćemo bicikl i ja, kad me cisterna s opasnim teretom priklješti uz planinu s jedne i cisternu s druge strane, postati jedno.

 

Jedino je moj stariji brat bio oduševljen našim naumom jer će time uštedjeti dragocjeno vrijeme oko sudskih sporova kome zapravo pripada obiteljska kuća s okućnicom i ružičnjakom plus četr'sto kvadrata voćnjaka koji se lako može preinačiti u plac, a znamo kako je danas teško naći dobar plac.

 

Tati je bilo svejedno jer ja sam ionako bio, ono što u svakoj višebrojnoj obitelji postoji, neželjeno dijete.

 

Poduprti svima, Saša i ja smo se bacili na opsežnu pripremu detalja puta. Ići ćemo biciklom, tu smo se odmah složili. E sad, gdje i kojim putem, kad, što ponijeti od stvari, što je neophodno, a što višak? Kako riješiti problem nezaposlenosti? 

 

Hvala Bogu na internetu. Ukucali smo u Google: Kad, gdje, kojim putem, problem nezaposlenosti, koje je vjeroispovijesti Bog, da li je ulazak Hrvatske u EU dobro ili loše za Hrvatsku.

2,3273 sekundi za sve odgovore, nula rezultata za problem nezaposlenosti. Eto tako, do sada je sve bilo na riječima, sad je vrijeme da krenemo na djela.

 

- nastavak slijedi -