77. PRODAVAČ NAKITA

 

        Bio jedan prodavač jeftinoga nakita. Oko vrata i na trbuhu nosio je sav svoj dućan – viseći izlog s ogrlicama, prstenjem, nanožnicama, narukvicama, ukosnicama. Po cio bi dan lunjao glavnom ulicom bazara nudeći svoju robu. Ponekad bi netko nešto i kupio, ali tek poslije duga cjenkanja.

        Jednoga je sparnog dana sišao na rijeku, koja je tekla tik uz to bezimeno mjestance. Odložio je svoj dućan, i spustio noge u vodu. Nije bio umoran. Nije bio obeshrabren. Nije bio ljut ni na Boga, ni na ljude. Nego eto, rijeka ga je privukla, kao što muškarca privuče žena, pa on onda odloži svoj posao, vrijeme, i uobičajeni pravac, da bi joj se približio.

        S nogama u vodi, čovjek je sanjario ne mareći što se dan lagano, nježno spušta u predvečerje; sanjario je ni o čemu. To je bilo istinsko sanjarenje – to su bila spora, još neupredena vlakna svjetlosti, koja plutaju u vremenu kad se još nije oglasila zapovijed “neka bude sunce”.

Odjednom su vlakna zatreperila, zgusnula se, oblikujući izvor svjetlosti. Vrijeme se trgnulo, i krenulo naprijed. Čovjek je otvorio oči. Iz vode se izdignula prelijepa mlada žena. Pružila je ruku prodavaču nakita:

        “Daj mi jednu narukvicu”!

        Zabezeknut, prodavač hrlo posegnu u svoj dućan, izvuče jednu narukvicu ni ne gledajući koju, i pruži ju ljepotici.

        “Prikopčaj”, reče ona umilno, a zapovjedno.

        Dršćući, prodavač obujmi narukvicom njezinu ruku, i jedva uspije napipati kopču; dugo je prikopčavao narukvicu, osjećajući glatku toplinu baršun-kože. Pa pomisli kako bi za tu ruku valjala narukvica od zlata, optočena draguljima. I kad se ures konačno našao prikopčan na njezinoj ruci, ona podiže ruku u zalazeće sunce, i zagleda se u narukvicu.

        “Kako je lijepa”, prošapće ushićeno.

        Čovjek pogleda, i ugleda narukvicu od zlata, umjesto svoje jeftine narukvice. Htjede povikati da to nije njegova narukvica, ali zanijemi od daljnjega čuda: zlatni se obruč stao osipati rubinima i safirima, blistajući bijelo i rujno.

        Žena ga pogleda, i stidljivo, ljupko obori oči.

        “Bi li mi sada dao i naušnice”?

        On joj bez riječi pruži svoje jeftine naušnice s lažnim kamenjem. Ali ona mu pokretom glave naznači da joj on ukvači naušnice. Treperavim prstima, prodavač joj uspije namjestiti naušnice u ušne resice, i opet dodirujući tu neizmjerno glatku, toplu put. Ona tada uzvije glavom, zatrese naušnicama, i nasmije se kao pjena uzburkanoga mora.

        “Pogledaj svoje naušnice na mojim ušima”! kliknu. “Nisu li prekrasne”?

        On se zagleda, i ostade bez glasa. Naušnice su dosezale gotovo do ramena, teške od krupnih bisera.

        “A sada hoću prsten”! mazno reče ljepotica.

        Kad joj je nataknuo prsten na prst, mutan prsten sa staklenim okom, istoga časa bljesnu  s prsta velik dijamant, najveći što ga je ikad vidio u izlogu draguljara.

        I tako ju je redom kitio svojim nakitom, dok nije gotovo ispraznio svoj mali izlog. Ljepotica je blistala ogrlicama, pojasom, ukrasima za kosu, kopčama, nanožnicama, sve sam dragi kamen i zlato. Čovjek htjede nešto reći, nešto upitati, ali jezik mu se zalijepio za nepce.

        Okićena ljepotica tada uroni u rijeku, i legne po vodi kao plosnat list. Utihnula je. S vrbe se oglasio večernji kliktaj. Činila se sjenkom, plovećim odsjajem boja. Samo su joj usta ostala stvarna, i ona su progovorila:

        “Dao si mi sav svoj dućan, i ja bih ti morala platiti tvoju robu. Ali ne znam kako i čime? Što bi ti želio”?

        Čovjek je i dalje bio bez glasa i misli.

        “Hoćeš li kesu zlatnika? Sanduk srebrnjaka? Tovar bakrenjaka”?

        On odmahnu glavom.

        “Hoćeš li draguljarsku radnju s najskupocjenijim nakitom”?

        On odmahnu glavom, iako ne odmah.

        “Ah, znam! Hoćeš li da se ja nađem u svakoj ženi kojoj budeš prodavao svoj jeftini nakit? Pa da se na svakoj taj bezvrijedni nakit pretvori u vrijednost”?

        Čovjek tada kimnu glavom, i glas mu se vrati.

        “To hoću”!

        Ona još jednom izroni polovicom tijela, zagleda se u nj, i upita vragoljasto:

         “A zašto baš to hoćeš“?

        On odgovori:

        “Ne želim to zbog cijene i zlata. Nakit ću i dalje prodavati po istoj, niskoj cijeni”.

        “Zašto onda...”?

        “Zato, što ćeš na taj način uvijek biti sa mnom”.

 

 

        BOG I BOŽANSKI OSJEĆAJ NE MOGU JEDNO BEZ DRUGOGA.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)