Problem

 

    U zatamnjenu se sobu, gdje je samo na trenutak tu i tamo prodirala kasnoposlijepodnevna sunčeva svjetlost, uvukla nelagodnost, šutnja koja udaljava dva bića, neprijatna i za nju i za njega. U jednom se žutom traku svjetlosti poigravala sitna prašina. Čestice su plesale svoj ples, podrhtavale, lagano, mirno, poput protoka vremena. Neumoljivo.

   - Sad me sigurno mrziš - reče Tea i prekine neugodnu tišinu.

   - Ne mrzim te - odgovori Ernest. - Ne mogu shvatiti zašto si to učinila.

    Tea, ležeći gola pored njega sa Ernestove lijeve strane, podigne se malo u krevetu, osloni na desni lakat i zagleda mu se pravo u oči. Odvraćao joj je pogled netremice: shvatio je da je to njena igra, igra u kojoj ga pokušava prisiliti na priznanje da mu je laknulo. Gledali su se jedan trenutak vječnosti, dok su čestice prašine u traku svjetlosti ludo plesale, uskovitlane Teinim pokretom tijela. Nije je mrzio, naravno, ali osjetio je lagani ubod nepovjerenja i zaboljelo ga to.

    - Što sam drugo mogla učiniti? - upita blagom nestrpljivošću, zahtijevajući razumijevanje. - Ti si već bio na brodu, kad sam shvatila da sam trudna. Nisam ti mogla poslati telegram takvog sadržaja! Morala sam sama odlučiti i odlučila sam. Uostalom, što bi mi sa djetetom? Ti si stalno na moru: teško je biti većinom sam i brinuti se za dijete. Mislila sam o tome, ali...

    Ono nedorečeno je mnogo važnije od rečenoga, misao prostruja Ernestom. Shvaćao ju je, razumio. Analizirajući iskreno svoje osjećaje, shvatio je da mu je laknulo, kad je doznao za problem tek onda kad ga je ona već riješila i kad više problema nije ni bilo.

    "Problem", pomisli on ljutito, pomiješano sa tugom,"problem! Do vraga, nije to problem, to je trebalo postati dijete, naše dijete! A mi govorimo o tome kao o problemu! Sad imam problem! Učinila je nešto vrlo važno, što se tiče i njenog i mog života, a da me uopće nije ni obavijestila o tome. Hoće li nastaviti na taj način? Ako se vjenčamo, hoće li, dok sam na moru uvijek sama donositi odluke koje bi trebale biti zajedničke?"

   - Hoćeš li reći nešto?

   - Što? - upita on. - Nema se više ništa reći. Riješila si situaciju i sad je besmisleno raspravljati o njoj!

   - Ljutiš se! - optuži ga ona. - Ljutiš se na mene! Smatraš da sam pogriješila, a to mi ne želiš reći!

   Gledao ju je i osluškivao svoje osjećaje. Pogriješila je i nije pogriješila! Pogriješila je što ga nije obavijestila: nije pogriješila odlučivši se na to, jer dijete je odgovornost, a nije želio odgovornost, ne još. A nije joj želio ni priznati to!  Shvaćao je, kako bi joj to njegovo priznanje olakšalo osjećaj krivnje koji ju je mučio, ali nije htio priznati. Sama je odlučila, neka se sama i bori sa tim! Je li njegova šutnja, možda okrutna? Istog joj trena, mrzeći sebe zbog trenutne okrutnosti koju je pokazao, odluči pružiti podršku.

       - Dogodilo se - reče joj i pomiluje je po boku. - Nemoj se mučiti sa time! Učinila si ono što si smatrala najboljim. Sad je gotovo! Idemo dalje, ne mislimo više o tome. Imamo vremena, vremena za sve, pa i dijete! Mladi smo i još ćemo mnogo odluka morati donijeti u svom životu.

   - Bojala sam se tvoje reakcije - prizna ona i privine se čvrsto uz njega, ljubeći ga.

   - Nisi se trebala bojati - odgovori Ernest, prihvaćajući ljubavnu igru.

   "Stranci", mislio je ljubeći je i milujući joj unutrašnju stranu glatkih i čvrstih bedara. "To smo mi, stranci jedno drugom! Ne poznajem je, a mislio sam da je poznajem. Poznaje li ona mene? Sumnjam! Da me poznaje nikad mi to ne bi priznala. Sad će to visiti nad nama neprekidno i zauvijek! Damoklov mač! Prokleta ta ženska potreba za priznanjem! Nikako da nauče držati jezik za zubima!"

   Čestice su prašine plesale i dalje svoj ples u traku svjetlosti, dok su se tijela grčila u strasti, vrijeme neumoljivo teklo i donosilo neizvjesnost.

 

"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".