- Ne razumijem baš točno što se događa - reče Mirna, nagne se prema Kristijani i zagleda se u prijateljičine zelene oči. - Ispravi me, ako nije točno: osjećaš potrebu priznati Ratku avanturu, koju si imala prije gotovo dvije godine i koja je odavno završena?

   Kristijana lagano klimne, dok joj bespomoćni smiješak pun ispričavanja titra na pažljivo dotjeranom licu. Duga i ravna kosa boje meda, u raskošnom joj slapu pada niz njeno duguljasto lice, izraženih jagodica, prosipajući joj se niz leđa. Zelene joj oči bile zastrte nekom vrsti tuge. Kao da je plakala.

   - Shvatila si - odgovori dugogodišnjoj i svojoj najboljoj prijateljici: uvijek su sve povjeravale jedna drugoj i Kristijana je imala veliko povjerenje u Mirnin sud. Pouzdavala se u njega.

   - Jesi li ti luda?! - zasikće Mirna i nervozno prođe prstima kroz crnu, sasvim kratko, gotovo muški podšišanu kosu. Ujed zmije. - Znaš li što će se dogoditi?

   Sjede na terasi, vani, usprkos prohladnom zraku, polovica je jeseni i dan je sunčan, nebo bez oblačka: zamalo pravi ugođaj proljeća. Promatraju rijeku ljudi koja neprestano u šarolikim valovima prolazi pored njih. Jedanaest je sati, subota: svi koji to mogu, izašli su vani, na sunce: uskoro će kiše i svaki sunčani trenutak treba iskoristiti. Dvije duple kave puše se ispred njih, zaboravljene i polako se hlade: prijateljice napeto promatraju jedna drugu.

   - Razumjeti će - konačno odgovori Kristijana . - Ratko će shvatiti i oprostiti.

   - O, bože! - Mirna zakoluta krupnim crnim očima, nagne se još više prema Kristijani i čvrsto joj stisne ruku. - Ne budi luda! Neće razumjeti! Još manje oprostiti! Uništiti ćeš si brak! Ne budi luda!

   - Ne mogu to više držati u sebi - jedva čujno, oborenog pogleda promrmlja Kristijana. - Izjeda me to! Kako to ne razumiješ? Ratko i ja smo uvijek i o svemu otvoreno razgovarali. Uvijek me je razumio, shvaćao. Povjerenje je osnova braka, zar ne?

   - Točno! - reče ledeno Mirna. - Ali si ti izdala to povjerenje! Ne zaboravi! I sad očekuješ Ratkovo razumijevanje za izdaju i to samo zbog toga što te muči grižnja savjesti. A što ako ne shvati? Odbije shvatiti? Odbije razumjeti?

   Bespomoćni pokret Kristijaninih ramena odgovori na Mirnino pitanje. Mirna uzdahne, zavali se u stolicu, zapali cigaretu, požudno uvuče dim i reče, dok joj dim zajedno sa riječima izlazio na svježi jesenji dan:

   - Hajde! Lijepo mi sada ispričaj sve po redu, svaku sitnicu! Naročito prljave detalje!

   Osmjeh prihvaćanja šale zatitra na Kristijaninom licu i Mirna se sretna nasmija.

   - Imaš vremena, je li? - upita. - Ratko je na brodu, nitko te ne čeka. Uzgred, kad se vraća?

   - Sutra - odgovori Kristijana. - Jučer mi je telefonirao iz Londona: dolazi sutra navečer.

   - Lijepo mi sve ispričaj i već ćemo pronaći neko rješenje. Važno je da to sagledamo sa svih strana. Dogovoreno?           

   Kristijana klimne. Kad je prije dva sata telefonirala Mirni, u duhu je proživljavala upravo ovakvu situaciju: ovo je prava Mirna, njena najbolja i najstarija prijateljica, odlučna Mirna, koja sama korača kroz život, neovisna, nesputana, slobodna i odana svojim prijateljima. Voli je zbog toga, tu svoju dragu prijateljicu, koja zna i ujesti, ali uvijek u želji da pomogne, nikad u želji da uvrijedi ili povrijedi: uvijek želi shvatiti! Zatim pomoći!

 

   Moj najdraži mjesec, misli Kristijana, dok obilježava kalendar na svom pisaćem stolu: 15.05. Toplo, sunčano i ne vruće. Savršeno. Mjesec Kristijane, kako ga u sebi zove, ali samo u sebi. Sad je postao i mjesec zaluđenosti, misli ona, dok vraća kalendar na mjesto. Poludjela je za Vilimom, jasno joj je, zna to, ali si ne može pomoći. Nakon petnaest godina braka prvi put vara muža, da nazove to pravim imenom. I ne može se suzdržati! I ludo uživa u tome! I duboko pati zbog toga! O, bože, toliko jakih emocija! Puknuti će pod njihovim teretom! A iz dana u dan postaje teže! Neprestano misli na Vilima, na njegovu mladost, svega mu je trideset, deset je godina starija od njega! Što joj se događa? Kako je dozvolila da dođe do toga? Ona, koju uvijek vodi razum?

   Pozlilo joj prije deset dana na ulici i taj se mladi muškarac našao pored nje, pomogao joj. Podigao ju je snažnim rukama, kad se srušila na pločnik, jednostavno se nemoćno skljokala: odjednom joj ispred očiju zavladalo potpuno crnilo. Odnio ju je do obližnje klupe, posjeo je i čekao da se malo pribere. Kad je mogla suvislo razgovarati, otrčao je u obližnji kafić i za čas se vratio sa konjakom i čašom vode. Natjerao ju je to popiti, a zatim inzistirao da se očisti u njegovom stanu: stanovao je odmah pored mjesta njenog pada.

   Tri je dana kasnije sama došla do njega, pozvonila, on je otvorio, bez riječi je zgrabio u zagrljaj i uzeo tu, u malom hodniku, dok je od nekud dopirala pjesma Natalie Merchant. Grizla mu je rame, čvrsto obavijajući noge oko njegovih bokova, dok su uragani strasti mahnitali u njoj.

   Od tog je trenutka neprestano mislila na beskrajno opijajuće i nikada prije na taj način doživljeno uživanje. Petnaest je godina u braku, ima četrdeset, seks joj nije stran pojam, ali ovo...nije nalazila imena i bojala se tog bezimenog vrhunskog uživanja, osjećala da to ne valja, nije dobro, ali nije mogla prestati, nije imala snage, volje, sve su njene odluke donošene u samoći, nestajale u trenutku kad bi ugledala Vilima. Na svaku je ludost postala spremna, sve postalo nevažno, sve je svjesno odbacivala u zamjenu za Vilimov zagrljaj. Dočekivala bi ga gola, omotana samo velikim ručnikom, svježe istuširana: nije mogla čekati obučena i biti strpljiva dok je on svlači. Morala ga je imati u sebi istog trenutka ka bi se Vilim, visok, snažan, opaljen suncem, pojavio kod nje. Skakala bi njega i uvijek su vodili ljubav u hodniku: on bi stajao držeći je i gurajući se u nju, ona bi ga obgrlila nogama oko struka, osjećajući zid leđima, dok bi se Vilim snažno zabijao u nju, nanoseći joj preslatku bol. Kao da su uvijek iznova proživljavali svoj prvi puteni susret. Tek bi, poslije obavljenog ljubavnog čina u hodniku, odlazili u spavaću sobu, gdje bi se ona neprestano divila njegovom tijelu, podstičući ga na nove napore, na slijedeće i slijedeće pružanje neizmjernog užitka, koji bi joj otkidali krikove iz širom otvorenih ustiju, grabeći zrak, koji bi joj nedostajao zbog prevelikog uzbuđenja. Mahnitost. Strast. Ludilo mahnitosti. Ludilo strasti.

   U kratkim trenucima lucidnosti, pitala se što li se to događa sa njom. Mislila bi na Ratka, muža, sa kojim je u braku već petnaest godina, voli ga i nikad ga nije povrijedila. Do sada. I odjednom počne razmišljati o njegovim, Ratkovim osjećajima: kako bi se osjećao da dozna za ovu strasnu avanturu svoje žene? Da čuje njene krikove izmamljene od drugog muškarca? Svaki bi put zadrhtala pri toj pomisli, prepuna bola, ali bi u toj boli plamsao jedva primjetni plamičak požude prema Vilimu i nikada se nije gasio i to ju je sve više i više plašilo i nije više mogla podnositi strah, koji je rastao i rastao, posve je omotavši pohlepnim i ledenim prstima.

   Odlučila je prekinuti sa Vilimom i rekla mu to na slijedećem sastanku, ali ne prije nego li su još jednom, po tko zna koji put, potvrdili svoju strast na hodniku.

   - Ne možeš ti otići od mene - rekao joj Vilim, nadmoćno se smiješeći. - Previše si luda za mnom! Ne možeš bez mene i to znaš!

   Povrijedila ju je ta istina njene požude i baš zato što je bila istina, odlučila je da prestane to biti: sutradan je otputovala kod ostarjelih roditelja i ostala kod njih mjesec dana, zaštićena, skrivena, skrhana, posramljena, zahvalno primajući njihovu pažnju bez radoznalih pitanja.

 

   - Bože moj! - glasan šapat otme se sa Mirninih usana. - Zar je toliko strasti u tome bilo?

   - Još i više.

   - Bože moj - ponovi Mirna. - Što bih dala da to doživim!

   - Nije to baš toliko lijepo - reče joj Kristijana osmjehujući se. - Prije je uništavajuće.

   - Ali kakvo uništavanje! - Mirna pljesne dlanovima i golubovi, uznemireni time, zalepršaju prema jasnom plavetnilu neba. - Draga moja, koliko si nesretna zbog svega toga, toliko si i sretna!

   - Kako to misliš? Sretna?

   - Upravo tako! Što misliš, koliko žena tako nešto doživi? Vrlo malo, prokleto malo: budi sigurna! Kad bi mene neki mužjak poševio na taj način, natjeravši me na takve osjećaje, nikad ga više ne bih pustila sa uzice! Koja bi bila vrlo kratko, uvjeravam te.

   Kristijanin se smijeh zvonko podiže, praćen veselim kikotom Mirne. Smijeh odnese napetost, izvjesni naboj, koji je izazvan pričom Kristijane, ležao prostrt između njih. Rasterećena, Kristijana se osmjehivala, zahvalna zbog prijateljskog podbadanja.

   Zatim odjednom, poput nožem presječeno, veselo raspoloženje nestane, prijateljice se ozbiljnih lica zagledaju jedna u drugu. Mirna primi hladnu Kristijaninu ruku između svojih, vraćajući joj toplinu.

   - Nikad - reče joj ozbiljno, netremice gledajući je čvrstim pogledom - baš nikad, ne smiješ priznati svoju avanturu Ratku! Nikad! Nema tog muškarca, koji će prijeći preko takvih osjećaja! Jesi li me čula? Nikad! Ni riječi! Zakuni mi se!

   - Ali...

   - Nema ali... - presiječe je Mirna. - Nikada Ratko ne smije doznati za to! Jasno? Dovoljno si ispaštala! Prošla si pakao! I dosta je! Nemoj više mučiti samu sebe! Dogodilo se! Prošlo je! Neće se ponoviti! Najozbiljnije ti ponavljam: zakuni mi se, da Ratku nikada nećeš reći ni riječi! Uništilo bi vas to priznanje! I Ratka i tebe!

   Kristijana je gleda, a lice joj se topi pod nabujalim toplim osjećajima. Žmirka na suncu. Smiješi se.

- Obećavam, nikada... - tiho, jedva čujno, šapat se otkine sa njenih usana, iz grudiju joj odjednom nestane onog tereta koji ju je pritiskao silnom težinom toliko dugo vremena i vine se, zajedno sa jatom golubova, prema čistom i plavom nebu, bez mrljice oblačka.

 

 

Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.