Rekli su mi da sretni ljudi nemaju prošlost i ja im nisam vjerovala.
Rekli su mi da se tek pucanjem srca,
srcem u koroti za nekim osjećajem,
poželi pričati o sebi.

Staviti srce na dlan, pred oči neosjetljivih je gore od samoubojstva, mislila sam.
Otkriti dobro skrivani ožiljak je priznanje slabosti, neke davno zaboravljene tuge, neke zalječene boli.

Zalječene boli???

Upitah se i osjetih sumnju u moje vjerovanje.
Možda to ipak nešto znači?

Da znači, znači suočiti se sa suncem,
dozvoliti mu da prži sjećanja,
da boli misli,
da zagrije osjećanja i
poslije toga spoznati da si slobodan.
Držati glavu među kopljima dnevne svjetlosti,
samo za tren izaći iz mraka vječite laži prema sebi samome i
onda osjetiti da ti je srce ispunilo obećanje i da ti je krv čista i
toga trena krenuti među ljude čistih ruku,
čistih za dnevnik toga dana i
za kroniku onih što slijede.

Stajala sam tako dugo na žalu velikog mora,
na mjestu sjedinjenja dana i noći,
tamo gdje je neka, do tada nepoznata,
snaga pokretala plimu i oseku.
Pod zvijezdama umrtvljena više nisam razlikovala dan od noći,
zaboravila sam sunce,
mjesec se skrio,
nisam vidjela Danicu,
ni Oriona ni Velikog Medvjeda,

a onda iznenada primjetih sirotinju,
sirotinju strpljivu do zvijezda i
osjetih plimu vlastite prošlosti.
Nesretni ljudi imaju prošlost,
prisjetih se davno rečenog.

I šapnuh zvjezdma,
čovjek živi samo jednom,
oči neba mi odgovoriše treptajima.
Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe,
koliko se može kad se stvarno voli.....
Tišina zagrli moje misli,
zapitah se što je ljubav????????
U meni i oko mene muk,
zvijezde šute,
vjetar se skrio u beskraju već zaboravljenog sna........
Tišina koja ledi krv nije ona tišna koju sam željela slušati.
Zatvorih oči, da ne gledaju i uši da ne slušaju
tišinu uspavanih osjetila i umrlih osjećaja.........

"Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati, onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš"..........začuh simfoniju davnog sna.

To bijaše treptaj istine,
trenutak prividnog mira u kojem mi
sudbina pokloni zvijezdu,
zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče..........
u meni prestade noć
moj put,
do tada tamnica od zraka, vatre i pjene,
ponovo progovori snom.
Začuh glasove i prisjetih se izgubljenih zvijezda.
Velika samoća sazdana od prolaznih trenutaka
ugasnu zorom mog buđenja,
osjetih dlanove neba kao ljepotu i kao mir.

Otvorih oči!!!!!!!!
Novi dan zasja suncem i ja
uzdignuh glavu među koplja dnevne svjetlosti,

taj trenutak još uvijek traje
čuvam ga i branim
kao sakrament i
vjerujem
Sretan čovjek doista nema prošlosti.......