Napadao je preko noći, stvorivši debeli tepih bijele boje, mekan, lepršav, ali hladan...Ah, taj snijeg.

Pokrio je krovove kuća, drveće, livade, puteve....i moje dvorište.

Uziman lopatu, nabijena nervozom. Žuri mi se, a ne mogu se pomaknuti s mjesta, prije nego što očistim ulaz garaže, cestu...

Snažnim zamasima grabim snijeg i bacam u stranu.Tijelo mi se već oznojilo kod prvih pokušaja i ja stanem da predahnem. Promatram okolinu, nabacani snijeg sa strane. U dodiru sa zemljom više nije bio tako bijeli, skupio se u gromade tvoreći prljavu smjesu, poput odpadaka . Ličio mi na smetište.

Jedna mi susjeda stane kraj ograde i reče kroz smijeh da bih i kod nje mogla počistiti. Malo sutra, mislim si. Koštat će me to bolova u svim mišićima, neprospavanih noći, tražeći onog pravog, opuštajućeg položaja.

Promrmljam nešto u bradu, više sebi , nego njoj i nastavim sa odmetanjem. Zabavim mozak sa kojekakvim obavezama koje me još očekuju, krateći tako vrijeme, koje kroz to lopatanje i kolićinu snijega  nikako ne prolazi.

Svakim zamahom kao da sam odbacila onaj neželjeni dio sebe, moje prošlosti i neostvarenih želja. Pogledom u stranu i unazad bila je to jedna velika gomila otpadaka, koja će se uskoro topiti  u nepovrat. Nošena bujicom otpadnih voda, proći će sve one mračne kanale naše duše, da bi se negdje daleko slila u jednu virovitu, neobuzdanu  rijeku i uronila  u more sjećanja.

U njemu će se izgubiti sve one čestice iluzija, velikih snova,  koje sam skupljala kao neprocijenivo blago desetljećima.

Huktanje i zvižduk lokomotive s obližnje pruge, baci me svako malo u stvarnost, a bol u leđima me prisjeti na godine koje nemilice prolaze. Lopata je već dotakla ogradu dvorišta, znak da sam došla s poslom do pola puta.

Do pola puta čega? Života, stvaranja? Mojih neobavljenih zadataka? Koja je u stvari moja životna zadaća? Graditi bolje sutra?

Pitanja se nižu usporedno s mojim zamasima i odbacivanjem snijega, a kao odgovor nebo mi šalje obilje novog snijega. Kao pokrivača ili kao otpada? Odlučih uzeti ono drugo kao odgovor i još žustrije se prionem poslu.

Sad sam već na cesti. Još malo i put  je slobodan. Riješila sam se onoga što mi je stajalo na putu da bih mogla krenuti dalje.

Pod tušom tople vode skidam poslijednje kaplje znoja . Osjećam se slobodno , osvježeno....kao da sam skinula veliki teret sa leđa. Sad sam spremna na novu pustolovinu.

Zastanem na vratima kuće, oboružana kapom, šalom i rukavicama, promatrajući slobodan put i dijelove trave koji su virili iz njega.

Divim se moći prirode, njenoj neobuzdanoj želji za novim rađanjem, usprkos svim nedaćama.

I mi smo dio te prirode. I u nama je sila koja nas tjera naprijed, a ipak često posustajemo, izgubimo nadu. U naše se pore uvuće pesimizam , potreba za kukanjem, žaljenjem.

Priroda oko nas se obnavlja uvijek istom energijom i sposobnošću prilagođavanja. Uvijek iznova buja u svom sjaju, prkoseći vremenu i događanjima. Novi svijet se rađa , iz minute u minutu, pred našim očima, u svim bojama. Toliko očigledno , a ipak nama često nevidljivo.

I ovaj snijeg , ma koliko otežavao kretanje, upravo nas tjera da se pokrenemo, da se odmaknemo od prividne sigurnosti doma i toplog ognjišta. Od svih onih dobro poznatih stvari koje nas okružuju, čije mirise i zvukove već poznajemo.

Tišina koja me nekoliko minuta prije okruživala sada je bila ugrožena zvukovima iz susjedstva. Jedan po jedan, izmigoljili su iz svojih sigurnih skloništa i prionili se čišćenju prolaza. Gledam ih kako jednakomjernim zamasima odbacuju snijeg sa dvorišta, sa kolnika, pogrbljenim pod težinom godina i punih lopata.

Lijepo ih je tako gledati. Iako odvojeni jedan od drugoga, učiniše mi se kao jedna cjelina koja se otrgnula svakodnevnici i ustaljenim navikama, pokrenuta silom prirode, krenula u novi poduhvat..Onom silom koja nas tjera da odbacujemo , čistimo, gradimo.....

Zar nije i to jedan dio stvaranja novih puteva, novog svijeta?Ali ne u snovima, već u hladnoći ovog vremena i gustih , ledenih bijelih pahulja što nemilosrdno padaju u pokušaju da nas blokiraju u nakanama.