15. PRINC BIRA PRINCEZU

 

        Bio jedan princ, koji je danonoćno čitao romantične priče o prinčevima i princezama. Jedva je čekao da odraste, pa da se i on uputi u prosidbu, otmicu, bitku, i osvajanje princeze. Samo se po sebi razumijevalo da je princeza krasotica, plemenita, i pametna.

        Kad je navršio dvadeset godina, pročulo se da u susjednomu kraljevstvu raste baš takva princeza. Princ zamoli oca da pošalje poruku kralju susjedu, kojom će zamoliti ruku njegove kćeri za sina jedinca.

        “Ali mi ne znamo kakva je ta princeza”, reče mu otac. “Možda je ružna. Ili nesnosne naravi. Ili stara. Ili bolesna”.

        “Ah, oče, kakvo nepoznavanje pojma princeze”, uzviknu mladić.

        Otac tada pošalje pismo po najhitrijemu tekliću.

        Stiže odgovor u obliku upita: zašto princ želi baš njegovu kći za ženu?

        Nestrpljivi mladić kliknu: “Zato što nema drugih - princeza je jedna jedina, samim tim što je princeza”!

        Otposlaše opet pismo s prinčevim usklikom. 

        Uskoro stiže nov odgovor: princ će zadobiti princezu ako ju bude uspio prepoznati u kolu djevojaka.

        “Pristajem”, otpiše princ.

        U dogovoreni dan princ s velikom pratnjom i darovima stiže u susjedno kraljevstvo. U prijestolnomu gradu upravo su se rascvjetale magnolije, razblistalo se mlado proljeće. Princ je osjećao da je u bajci – da su u zmajevima oblaci, u lugovima vilenjaci, a ona jedna jedina da samo zbog njega diše.

        Dočekaće ga svečano, u dvorcu, s počastima kakve idu možebitnoga zeta. Kralj tada izda nalog da princa povedu na mjesto za nj pripremljeno – pod šator na obali rječice. Pod šatorom bijahu postavljene stolice za kraljevsku družinu i uzvanike. Princ sjede na najkićeniju stolicu i čekaše uskucana srca.

        Uskoro se oglasi svilena glazba i pjevanje, a na suprotnoj se obali pokaza četica djevojaka, sve ljepša od ljepše. Sve su bile jednako odjevene, svaka s krunom na glavi i s biser-niskom oko vrata. Sve su se smiješile, kao da je svaka od njih ona jedna jedina, koja zbog njega diše.

        Princ je očima milovao baš svaku. Kad bi mu se učinilo da je prepoznao svoju princezu, smjesta mu je srce zadrhtalo: je li to zaista ona? Cio je sat proveo zagledan u dvadeset djevojaka. Onda se okrenu kraljevu prvom savjetniku:

        “Ne biste li mi mogli dati makar neki mali putokaz”?

        “Prinče, samo je jedna od ovih djevojaka princeza. To je putokaz”.

        “Bih li mogao malo izbliza pogledati...”?

        “To ne bi bilo pristojno. Ali reći ću Vam: prava princeza ima madež na lijevomu tabanu”.

        “Vruć je dan, savjetniče. Bismo li mogli malo ohladiti noge u rječici”?

        “Vidim što smjerate. No moram Vas razočarati: sve su djevojke, znajući za taj madež, nalijepile na lijeve tabane umjetne madeže”.

        “Avaj”, reče princ.

        Djevojke, kao da su prisluškivale razgovoru, složno skinuše srebrne sandalice i zagaziše u vodu, smijući se i jedna drugu prskajući. Bio je to prizor tako omaman da princ nije skidao oka ni s jedne, baš ni s jedne od njih.

        “A mogu li se oženiti sa svima njima”? upita iznenada. “Tako bih bio siguran da ću oženiti princezu”.

        “Hm. Na ovaj prijedlog nismo računali. Ali ako ste Vi, prinče, sposobni za takav pothvat... i, naravno, ako princeza pristane...”

        Savjetnik tada ustade i zaputi se prema skupini djevojaka. Nešto im je šaptom obrazlagao. Nastade šutnja. A potom se prolomi smijeh - sve se ljepotice obveseliše, provališe u ciku i hihot. Osim jedne. Ta jedna tako ljutito odmahnu glavom, da joj kruna sleti u vodu. Vrisnu:

        “Kakva drskost! Nikada”!

        “Evo moje princeze”! radosno i pobjedno povika princ. Skoči iz kićene stolice, preskoči propise i zabrane, potrči onoj ljutitoj, onoj bez krune. “Samo princeza zna svoju jedinost”!

 

        Ovdje ćemo priču završiti. Da ne kvarimo raspoloženje princu s drukčijim uvidima u princezinstvo.

 

 

        Neka bude po prinčevu – da nam se sestrinski slože visina duha i visina položaja.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)