Ko silno ljubi, silan strah ga mori, a strah kad raste,jače ljubav gori.
Mali žuti cvijet
Postoji indijska legenda o malom žutom cvijetu koji se rascvjetao u jednom vrtu. On cvjeta samo jednu sezonu i tada uvene.
Kada je jedan posjetitelj ušao u taj vrt, sa svih strana slušao je samo žalbe. Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zašto? Zato što je cijelo palmino drvo korisno - plod, lišće, grane i stablo.
Međutim kokosova palma zavidjela je mangu, zato što se njegov plod za skupe novce izvozio iz Indije. Sve biljke bile su ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih mislila je da je druga biljka dala veći doprinos i dobila više.
Oko posjetitelja koji je slušao samo žalbe zaustavilo se na jednom malom žutom cvijetu koji je radosno cvjetao u svom kutu. Sagnuo se i upitao ga: " Zašto se i ti ne žališ kao ostali?"
Cvijet je odgovorio: "Promatrao sam kokosovu palmu i zavidjeo joj na lišću koje se lelujalo na vjetru. Poželio sam da donosim divne, sočne plodove kao mango. Ali tada sam pomislio da ako je Bog želio da budem kao kokosova palma ili mango, On bi to učinio. Želio je da budem mali žuti cvijet pa zato želim da budem najbolji mali žuti cvijet koji je ikad postojao".
Kada je jedan posjetitelj ušao u taj vrt, sa svih strana slušao je samo žalbe. Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zašto? Zato što je cijelo palmino drvo korisno - plod, lišće, grane i stablo.
Međutim kokosova palma zavidjela je mangu, zato što se njegov plod za skupe novce izvozio iz Indije. Sve biljke bile su ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih mislila je da je druga biljka dala veći doprinos i dobila više.
Oko posjetitelja koji je slušao samo žalbe zaustavilo se na jednom malom žutom cvijetu koji je radosno cvjetao u svom kutu. Sagnuo se i upitao ga: " Zašto se i ti ne žališ kao ostali?"
Cvijet je odgovorio: "Promatrao sam kokosovu palmu i zavidjeo joj na lišću koje se lelujalo na vjetru. Poželio sam da donosim divne, sočne plodove kao mango. Ali tada sam pomislio da ako je Bog želio da budem kao kokosova palma ili mango, On bi to učinio. Želio je da budem mali žuti cvijet pa zato želim da budem najbolji mali žuti cvijet koji je ikad postojao".
Priča o drugom
Dvojica su odlučila poći. Ponijeli su sobom svoje svjetiljke i krenuli na put za koji su znali da će biti dug i sav život. Nakon nešto puta, reče prvi: »Mnogo je još puta pred nama. Tko zna hoćemo li ikada dospjeti do njegova kraja? Odlučio sam, prije no što bude prekasno, vratit ću se.« Drugi mu odgovori: »Zašto odustaješ? Tek si krenuo. Ako se vratiš, izgubit ćeš sve što je pred nama. A, osim toga, kome ćeš se vratiti? Ondje nema više nikoga i nitko te ne čeka.«
Reče prvi: »Zar da čitav život idem? Ne, ja ću se radije vratiti i živjeti u miru. Ovdje sam gladan, a tamo me čeka obilje hrane. Dočekat ću starost i umrijeti kao što umiru gotovo svi, u noći, dok ću spavati, a drugi neće ni osjetiti.« Drugi mu odgovori: » Ja ću nastaviti sam. Možda i neću prevaliti sav put, no, učiniti ću sve da dođem što bliže i da svoju svjetiljku odnesem što dalje. To što ću ići, davat će smisao mom životu. Na kraju puta pouzdano netko čeka i vjerujem da me treba. Ako mu ništa drugo nemam dati, mogu makar sav život ići k njemu. Bit će toplije umrijeti u njegovoj blizini, a i moja će mu blizina, možda dati topline.«
I pođoše svaki na svoju stranu. Nakon mnogo vremena i mnogo puta, drugi zastade umoran. Dok se opirao o štap, svojim je slabim očima gledao uz put kojim je išao. Reče: »Star sam i malo je dana pred mnom. A toliko puta koliko sam prešao, još je pred mnom. Ne. Neću dospjeti. Daleko sam i odande otkuda idem i odande kamo idem. Umrijeti ću, a da nisam učinio ništa. Neće mi biti toplo, niti sam dao topline.« Jedan glas, koji mu progovori iz blizine, učini da protrne. Glas reče: »Nisi daleko. Stigao si. Onog dana kad si krenuo k meni, krenuo sam k tebi. Tražio si me, a i ja sam tebe tražio. I sada, kad smo se sreli, zauvijek ćemo biti zajedno. I jer si osjetio što znači putovati, jer si osjetio život, saznat ćeš da smrt nije istina.«
Uzmi svoju svjetiljku i svijetli ! Danas, sutra, prekosutra,….nije važno samo svijetli…
Reče prvi: »Zar da čitav život idem? Ne, ja ću se radije vratiti i živjeti u miru. Ovdje sam gladan, a tamo me čeka obilje hrane. Dočekat ću starost i umrijeti kao što umiru gotovo svi, u noći, dok ću spavati, a drugi neće ni osjetiti.« Drugi mu odgovori: » Ja ću nastaviti sam. Možda i neću prevaliti sav put, no, učiniti ću sve da dođem što bliže i da svoju svjetiljku odnesem što dalje. To što ću ići, davat će smisao mom životu. Na kraju puta pouzdano netko čeka i vjerujem da me treba. Ako mu ništa drugo nemam dati, mogu makar sav život ići k njemu. Bit će toplije umrijeti u njegovoj blizini, a i moja će mu blizina, možda dati topline.«
I pođoše svaki na svoju stranu. Nakon mnogo vremena i mnogo puta, drugi zastade umoran. Dok se opirao o štap, svojim je slabim očima gledao uz put kojim je išao. Reče: »Star sam i malo je dana pred mnom. A toliko puta koliko sam prešao, još je pred mnom. Ne. Neću dospjeti. Daleko sam i odande otkuda idem i odande kamo idem. Umrijeti ću, a da nisam učinio ništa. Neće mi biti toplo, niti sam dao topline.« Jedan glas, koji mu progovori iz blizine, učini da protrne. Glas reče: »Nisi daleko. Stigao si. Onog dana kad si krenuo k meni, krenuo sam k tebi. Tražio si me, a i ja sam tebe tražio. I sada, kad smo se sreli, zauvijek ćemo biti zajedno. I jer si osjetio što znači putovati, jer si osjetio život, saznat ćeš da smrt nije istina.«
Uzmi svoju svjetiljku i svijetli ! Danas, sutra, prekosutra,….nije važno samo svijetli…
Onaj koji daje mora biti zahvalan
Dok je bio učitelj u školi Engaku u Kamakuri, Sejesetsu je tražio veći prostor jer je njegova predavaonica bila skučena za njegove brojne učenike.
Umetsu Seibei, trgovac iz Eda, odlučio je pokloniti petsto zlatnika ryoa kako bi bila izgrađena nova, prostranija škola.
Seisetsu je samo rekao; - U redu, uzet ću novac.
Umetsu je predao Seisetsuu vreću zlata ali je bio razočaran načinom na koji je učitelj primio poklon. Tri ryoa dovoljna su za život čitave godina, a trgovac nije dobio ni trunku zahvalnosti za petsto ryoa koliko je poklonio.
– U toj vreći ima petsto zlatnika!, primijeti Umetsu.
– Znam, već si mi rekao, odgovori Seisetsu.
– Ja doduše jesam bogati trgovac, ali petsto ryoa je ipak puno novca, kaže Umetsu.
– Želiš li da ti zahvalim na njemu? Upita ga Seisetsu.
– Pa trebalo bi, odvrati Umetsu.
– Zbog čega? Začudi se Seisetsu. – Pa onaj koji daje, trebao bi biti zahvalan.
Život je poseban
Umetsu Seibei, trgovac iz Eda, odlučio je pokloniti petsto zlatnika ryoa kako bi bila izgrađena nova, prostranija škola.
Seisetsu je samo rekao; - U redu, uzet ću novac.
Umetsu je predao Seisetsuu vreću zlata ali je bio razočaran načinom na koji je učitelj primio poklon. Tri ryoa dovoljna su za život čitave godina, a trgovac nije dobio ni trunku zahvalnosti za petsto ryoa koliko je poklonio.
– U toj vreći ima petsto zlatnika!, primijeti Umetsu.
– Znam, već si mi rekao, odgovori Seisetsu.
– Ja doduše jesam bogati trgovac, ali petsto ryoa je ipak puno novca, kaže Umetsu.
– Želiš li da ti zahvalim na njemu? Upita ga Seisetsu.
– Pa trebalo bi, odvrati Umetsu.
– Zbog čega? Začudi se Seisetsu. – Pa onaj koji daje, trebao bi biti zahvalan.
Život je poseban
Jednog dana, moj prijatelj je otvorio jednu od ladica koja je pripadala njegovoj ženi. Izvadio je jedan zamotuljak u ružinom papiru i rekao: "Ovo nije bilo što, ovo je nešto posebno".
Odmotao je paketić i bacio papir, a onda se duboko zagledao u biranu svilu i čipku. Ona je ovo kupila kad smo bili prvi put u New Yorku, prije otprilike osam ili devet godina. Nije to nikada upotrijebila. Čuvala je to za neku "posebnu priliku".
"Dobro... ja mislim da je sada prilika za to." Prišao je krevetu i položio rublje pored druge garderobe, koju će ona imati na sahrani. Njegova žena je umrla. Okrenuo se prema meni i rekao: "Ne čuvaj nikada ništa za neke posebne prilike, svaki dan u tvom životu je poseban".
Još uvijek se sjećam njegovih riječi... one su promijenile moj život. Više čitam, a manje čistim. Više sjedim na terasi i uživam u pejzažu, i ne smeta mi korov u vrtu i nepokošen travnjak. Provodim više vremena s porodicom, a manje na poslu. Shvatio sam da je život u suštini jedna cjelina ispunjena užicima, a ne tečaj preživljavanja. Više ništa ne čuvam. Upotrebljavam moje kristalne čaše svaki dan. Obučem moj novi sako, kad idem u supermarket, ako mi je želja. Ja ne čuvam moj najbolji parfem za posebna izlaske, ja ga upotrebljavam uvijek kad poželim. Fraze: "jednog dana" i "jednog od ovih dana" nestale su iz mog rječnika. Ako nešto vrijedi vidjeti, slušati ili raditi, onda ja to želim vidjeti, slušati ili raditi SADA. Nisam siguran u to, što bi žena mog prijatelja uradila, da je samo znala da je neće biti ovdje sutra, u što mi svi vjerujemo. Mislim da bi ona bila više u kontaktu sa svojom obitelji, svojim najbližim prijateljima. Ona bi možda nazvala svoje stare prijatelje i molila za oproštaj zbog nekih nesporazuma, i pomirila se s njima. Vjerujem da bi ona išla jesti u kineski restoran, to je njena omiljena hrana.
Upravo ove neučinjene male stvari što meni smetaju, ako bih ja znao da su mi sati izbrojani. Smeta mi što sam prestao viđati moje dobre prijatelje koje sam ja "jednog dana" htio nazvati. Smeta mi što ne pišem pisma, koje sam mislio pisati "jednog od ovih dana". Smeta mi i žalosti me što nisam rekao mojim roditeljima, braći i djeci, češće, koliko ih volim. Sada pokušavam ne zakasniti, ne držim po strani, ili čuvam nešto, što može obogatiti naš život sa smijehom ili radošću. I svaki dan kažem sebi samom, da je danas jedan poseban dan... Svaki dan, svaki sat, svaka minuta... je posebna.
Odmotao je paketić i bacio papir, a onda se duboko zagledao u biranu svilu i čipku. Ona je ovo kupila kad smo bili prvi put u New Yorku, prije otprilike osam ili devet godina. Nije to nikada upotrijebila. Čuvala je to za neku "posebnu priliku".
"Dobro... ja mislim da je sada prilika za to." Prišao je krevetu i položio rublje pored druge garderobe, koju će ona imati na sahrani. Njegova žena je umrla. Okrenuo se prema meni i rekao: "Ne čuvaj nikada ništa za neke posebne prilike, svaki dan u tvom životu je poseban".
Još uvijek se sjećam njegovih riječi... one su promijenile moj život. Više čitam, a manje čistim. Više sjedim na terasi i uživam u pejzažu, i ne smeta mi korov u vrtu i nepokošen travnjak. Provodim više vremena s porodicom, a manje na poslu. Shvatio sam da je život u suštini jedna cjelina ispunjena užicima, a ne tečaj preživljavanja. Više ništa ne čuvam. Upotrebljavam moje kristalne čaše svaki dan. Obučem moj novi sako, kad idem u supermarket, ako mi je želja. Ja ne čuvam moj najbolji parfem za posebna izlaske, ja ga upotrebljavam uvijek kad poželim. Fraze: "jednog dana" i "jednog od ovih dana" nestale su iz mog rječnika. Ako nešto vrijedi vidjeti, slušati ili raditi, onda ja to želim vidjeti, slušati ili raditi SADA. Nisam siguran u to, što bi žena mog prijatelja uradila, da je samo znala da je neće biti ovdje sutra, u što mi svi vjerujemo. Mislim da bi ona bila više u kontaktu sa svojom obitelji, svojim najbližim prijateljima. Ona bi možda nazvala svoje stare prijatelje i molila za oproštaj zbog nekih nesporazuma, i pomirila se s njima. Vjerujem da bi ona išla jesti u kineski restoran, to je njena omiljena hrana.
Upravo ove neučinjene male stvari što meni smetaju, ako bih ja znao da su mi sati izbrojani. Smeta mi što sam prestao viđati moje dobre prijatelje koje sam ja "jednog dana" htio nazvati. Smeta mi što ne pišem pisma, koje sam mislio pisati "jednog od ovih dana". Smeta mi i žalosti me što nisam rekao mojim roditeljima, braći i djeci, češće, koliko ih volim. Sada pokušavam ne zakasniti, ne držim po strani, ili čuvam nešto, što može obogatiti naš život sa smijehom ili radošću. I svaki dan kažem sebi samom, da je danas jedan poseban dan... Svaki dan, svaki sat, svaka minuta... je posebna.
Stope
Jedne noći čovjek je sanjao san... Sanjao je da je šetao duž dugačke pješčane obale sa Gospodom. Šetnju su, na tren osvjetljavale munje nebeske koje su ličile na slike iz čovjekovog života. Na svakoj slici, čovjek je vidio i po dva para stopa na pijesku. Jedan par je pripadao njemu, a drugi par Gospodu.
Kada je posljednji prizor iz njegovog života bljesnuo pred njim, pogledao je unazad u tragove stopa na pijesku. Primijetio je da mnogo puta na svom životnom putu vidi samo jedan par stopa. Također je primijetio da je to bilo uvijek kad je prolazio kroz najdublje i najteže trenutke u svom životu.
To ga je jako potreslo i nije mogao da ne upita Gospoda: "Gospode, rekao si jednom da ako te odlučim pratiti, ti čes uvijek ići sa mnom gdje god da pođem. Ali vidim sada da u najtežim trenucima svoga života postoji samo trag jednog para stopa. Ne razumijem zašto si me, kada mi je bilo najteže ostavio samog."
Gospod odgovori: " Dijete moje drago. Ja tebe volim i nikada te ne bih ostavio. U vremenima iskušenja i patnje, tu gdje vidiš jedan par stopa, to je bilo tada kada sam te nosio u naručju."
Kada je posljednji prizor iz njegovog života bljesnuo pred njim, pogledao je unazad u tragove stopa na pijesku. Primijetio je da mnogo puta na svom životnom putu vidi samo jedan par stopa. Također je primijetio da je to bilo uvijek kad je prolazio kroz najdublje i najteže trenutke u svom životu.
To ga je jako potreslo i nije mogao da ne upita Gospoda: "Gospode, rekao si jednom da ako te odlučim pratiti, ti čes uvijek ići sa mnom gdje god da pođem. Ali vidim sada da u najtežim trenucima svoga života postoji samo trag jednog para stopa. Ne razumijem zašto si me, kada mi je bilo najteže ostavio samog."
Gospod odgovori: " Dijete moje drago. Ja tebe volim i nikada te ne bih ostavio. U vremenima iskušenja i patnje, tu gdje vidiš jedan par stopa, to je bilo tada kada sam te nosio u naručju."
bglavac
irida
edin.kecanovic
