Priča o zidu i bršljanu

Trebao je to biti pravi primjer simbioze.
Zar je moglo biti išta loše u beskrajnoj toleranciji prema jednom malo nametljivom biću? Zar moraju svi prijatelji biti istoga karaktera temperamenta?
Tako je razmišljao kameni zid kuće koji se, zbog velikih i ničim urešenih ploha, sam sebi činio hladan i beživotan. Htio je da ga nečije prijateljstvo izbliza prati toplinom i nježnošću.....

Vidjevši kako vjetar savija mali, tek izniknuli bršljan, poželio je svojom stabilnošću, biti oslonac njegovoj krhkosti te ostvariti topao zagrljaj, za kojim je osamljen čeznuo. Bršljan je bio lijep ukras, i dok su njegove grane još bile nježne, oboma im je bilo lijepo....

S vremenom je bršljan jačao, grane su mu odrvenjele i više nisu nježno prijanjale uza zid, nego su bezobzirno prodirale sve dublje. U svojoj dobrohotnosti, zid nije uviđao kolika mu opasnost prijeti. Bezazleno je u bršljanu još vidio ono nježno, lomljivo biće, bio je ponosan što mu je mogao pomoći.

Nije trebalo mnogo vremena da bršljan potpuno prekrije i zasjeni cijelu plohu zida. Ne mareći što mu nanosi bol, posesivno ga je htio do kraja obuzeti. Prodro je u njegovo vezivo, oslabio mu spone, ugrozio stabilnost. Tako se blizina pretvorila u smrtonosan zagrljaj.....

Tada je zid shvatio da ni tople sunčeve zrake, zbog bršljanova nametničkog stava, ne prodiru više do njegovih ploha. On se nadao obogaćujućem prijateljstvu, a bršljan ga je potpuno zasjenio. U bršljanovu zagrljaju više nije bio ni približno topao, kao što je nekoć bio dok ga je grijalo sunce, taj udaljeni, ali istinski prijatelj.

I srce je poput zida.
Ono traži svoje prijatelje.


Ne dopusti stoga da ga prijateljstvo veže nedopustivim zagrljajem posesivnosti, već iskrenom toplinom i uzajamnim darivanjem.....     Mark, učiteljica i papirići s mislima Jedna je učiteljica jednog dana zamolila svoje učenike da na jednom
papiru napišu imena svih drugih učenika u razredu i da ostave malo mjesta kraj
svakog imena. Tada je rekla učenicima da razmisle što je najljepše što
mogu reći o svojim razrednim kolegama, te da to napišu kraj svakog imena.
Cijeli sat je potrajalo dok su svi bili gotovi, a prije izlaska iz razreda,
papire su predali učiteljici. Preko vikenda, učiteljica je napisala svako ime učenika na jedan list
papira i navela sve lijepe primjedbe koje su učenici napisali o svakom
pojedinačno. U ponedjeljak je svakom učeniku dala papir s njegovim imenom. Ubrzo su se
svi smiješili. "Zaista?", čuli su se šapati...
"Nisam imao pojma da nekom nešto značim!" te "Nisam znala, da se tako
sviđam drugima," bili su komentari.

Liste se kasnije nisu više spominjale. Učiteljica nije znala jesu li
učenici diskutirali o tome međusobno ili sa svojim roditeljima, ali to i nije
bilo važno. Vježba je ispunila svoj cilj. Učenici su bili sretni sobom i
drugima. Godinama kasnije je jedan od učenika poginuo u Vijetnamu i učiteljica je
otišla na njegov pogreb. Crkva je bila prepuna njegovih prijatelja.
Jedni za drugim, oni koju su poznavali mladića, prilazili su kovčegu da
bi mu odali posljednju počast. Učiteljica je prišla posljednja. Dok je tamo
stajala, jedan od vojnika koji je nosio kovčeg pitao ju je, "Jeste li vi
Markova učiteljica iz matematike?" Kimnula je potvrdno glavom. Tada je rekao, "Mark je vrlo često pričao o vama." Nakon pogreba, skupila se većina Markovih prijatelja iz razreda. Markovi roditelji su također tamo bili i nestrpljivo su čekali da
razgovaraju s učiteljicom. "Htjeli bismo vam nešto pokazati," rekao je
otac i izvukao novčanik. "Ovo su pronašli kad je Mark poginuo.

Vjerujemo da ćete to prepoznati." Iz novčanika je izvukao vrlo istrošeni
komad papira, koji je očito bio slijepljen, mnogo puta savinut i
rastvaran.

Učiteljica je bez gledanja znala da je to papir s lijepim riječima
Markovih razrednih drugova. "Htjeli bismo vam se zaista zahvaliti što ste to
napravili," rekla je majka. "Kao što možete vidjeti, Mark je ovo vrlo
cijenio." Svi bivši učenici su se skupili oko učiteljice. Charlie se nasmiješio i rekao, "Ja svoju listu također još imam. U
najgornjoj je ladici mog radnog stola." Chuckova žena je rekla, "Chuck me
zamolio da listu zalijepim u naš vjenčani album." "I ja svoj još uvijek
imam," rekla je Marilyn. "U mom dnevniku je." Vicki je izvukla svoj
rokovnik i pokazala svima svoju istrošenu listu. "Uvijek ju nosim sa sobom," rekla
je Vicki i primijetila, "Vjerujem da smo svi sačuvali liste:" Učiteljica je
bila toliko dirnuta, da je morala sjesti i zaplakala.

Zaplakala je za Markom i zbog svih njegovih prijatelja koji ga više neće
vidjeti.

U zajedničkom životu s ljudima često zaboravljamo da će svaki život
jednog dana završiti i da nikada ne znamo kada će taj dan biti. Zbog toga bismo osobama koje volimo i o njima brinemo trebali reći da su nam nešto posebno i važno. Reci im to prije no što bude kasno.   JUHA OD KAMENA U nekom selu žena je bila iznenađena kada je pred vratima našla stranca, prilično lijepo odjevena, koji je zamolio da mu dadne nešto za jesti. „nažalost“ reče ona, „u ovom trenutku nemam ništa u kući.“ „Ne budi zabrinuta“, odgovori ljubazno stranac. „U svojoj torbi imam kamenu juhu, ako mi dopustiš da je stavim u lonac kipuće vode, napravit ću najukusniju juhu na svijetu. Molim vrlo veliki lonac.“

Žena je bila znatiželjna. Stavila je lonac na vatru i susjedi šapnula tajnu kamene juhe. Kad je voda počela vriti, sve su se susjede skupile da vide stranca i njegovu kamenu juhu. Stranac je spustio kamen u vodu, zatim ju je žlicom slasno kušao i uzviknuo: „Ah, vrlo ukusno! Nedostaje samo krumpir.“

„Ja imam krumpira u svojoj kuhinji“, uzvikne jedna žena. Za nekoliko minuta vratila se s velikom količinom narezanih krumpira koji su bili sasuti u lonac. Tada je stranac ponovno kušao juhu. „Odlično“, reče. Potom melankolično doda: „Kad bismo imali malo mesa, bilo bi ovo ukusno jelo.“ Druga domaćica požuri kući da donese meso što ga stranac zahvalno primi i stavi u lonac. Kad je nanovo kušao juhu, prevrne očima prema nebu i reče. „Ah, ukusno! Kad bismo imali zelenila, bilo bi savršeno, potpuno savršeno.“

Jedna druga domaćica žurno ode kući i vrati se s košarom punom mrkve i luka. Kad je i to bilo stavljeno u lonac, stranac opet okusi mješavinu, te zapovjedničkim glasom naredi: „Sol i začin.“ „Evo, ovdje“, reče domaćica. Tada je došla druga zapovijed. „Zdjele za sve.“ Ljudi su otrčali kućama u potrazi za zdjelama. Neki su sa sobom donijeli i kruh i voće.

Potom su svi sjeli za stol dok je stranac dijelio velike porcije svoje nevjerojatne juhe. Svi su se osjećali čudno sretnima kad su se smijali, razgovarali i kušali svoje prvo istinsko zajedničko jelo. Usred veselja stranac je tiho izašao van, ostavivši za sobom čudotvornu juhu od kamena koju mogu pripremiti svaki put kad žele jesti najbolju juhu na svijetu.
Staze Skupina putnika došla jer do podnožja visoke planine na čijem je vrhu, kako kažu, bilo neprocjenljivo blago. Željni da dođu do njega tražili su put kojim bi se mogli popeti. Brzo su otkrili da postoje mnoge staze prema vrhu. Na početku svake staze domoroci su tvrdili da je baš ta staza najbolja i zapravo jedina kojom se može doći do vrha.

To je putnike zbunilo jer nisu znali kome vjerovati.
Nekoliko odvažnijih ipak je krenulo uzbrdo i uskoro su stigli do visoravni s koje se nazirao vrh. Čuli su kako ih netko doziva s vrha planine. Glas je jedva dopirao do njih ali je bio razgovijetan. Požurili su natrag do svojih drugova i rekli im da ne brinu jer poruka glasi: SVE STAZE VODE DO VRHA.

Svi su bili oduševljeni i krenuli su podnožjem planine govoreći raznim grupama domorodaca kako svaka staza vodi do vrha, a ne samo njihova. Neki su tu vijest primali s odbojnošću, a neki radosno, no putnici su nastavljali putovati oko planine noseći svima radosnu vijest. No usprkos toj spoznaji nitko se od njih nije pokušao popeti do vrha.

Zapravo oni koji su prenijeli poruku s vrha planine čuli su samo njen prvi dio (Sve staze vode do vrha), a drugi dio koji su prečuli bio je:
POPNITE SE JEDNOM OD OVIH STAZA!