Radostan sam što sa sobom ne vučem neriješene sukobe s drugima. Ali nemam nikakva jamstva da neću upasti u bezizlaznu napetost s nekim čovjekom. Tada bi mi bilo važno u posljednji dan svoga života učiniti ono što mogu da izmiren s tim čovjekom pođem u smrt. Svakako osjećam da ne mogu objasniti sve nesporazume niti riješiti sve probleme s drugim ljudima. Vjerujem da će sam Bog uzeti te probleme u svoje ruke, da će mojom smrću objasniti nešto od onoga što je ostalo nejasno i da će poneki sukob jednostavno nestati. Ja mogu samo u svome srcu stvarati mir i sve sukobe predati Bogu u ruke. Tamo gdje mogu nešto poduzeti, to ću i učiniti. Ali neću živjeti pod prisilom da moram riješiti sve sukobe. Umiranje me oslobađa i od prisile da se moram pred svima opravdati. Ne moram svima još jednom reći da sam mislio dobro. Moja će smrt također pokazati što je na meni bilo kruto i nepomirljivo. No, ona će svu uskoću i krutost razbiti i preobraziti. Tako ću pred Boga moći staviti svoje sukobe i ljudima do kojih mi je stalo signalizirati svoju pripravnost na pomirenje i oproštenje. Ali neću sama sebe zanijekati i izgubiti samopoštovanje moleći i zaklinjući sve da prihvate moje oproštenje.

Želim umrijeti u slobodi, rasterećen i od pritisaka da sebe svima učinim razumljivim, da se pred svima moram opravdavati, svima tumačiti što sam svojim postupcima i govorenjem mislio. Ne moraju me svi shvatiti. Ne moram ostaviti neporočnu sliku. Dobro je ako ponešto ostane još hrapavo i nesavršeno. Smrt je veliki preobrazitelj. Ona će dovršiti sve što ovdje ostavljam kao neku krpariju. Složit će što je u meni bilo lomljivo, povezat će slomljeno i iz toga oblikovati sliku koja o meni postoji od vječnosti.

Tako svoga posljednjeg dana neću biti ovisan o sudu ljudi, nego ću sebe u svojoj krhkosti predati Bogu i njemu prepustiti što će učiniti od moga života. Moj poziv više mi nije važan. Bitno mi je jedino da utonem u Božju ljubav koja prašta i da ponesem sa sobom sve što me još opterećuje. Pouzdajem se u to da moje pomireno srce može u smrti probiti i ispuniti mirom i ono nepomireno u ljudima oko mene

Priča o četvorici

Bila jednom četvorica: Svatko, Netko, Bilo tko i Nitko. Trebalo je obaviti važan posao i Svatko je mislio da će ga Netko obaviti.

Netko se zbog toga naljutio, jer je to bio posao za Svakoga.

Svatko je opet mislio da bi ga Bilo tko mogao obaviti, no Nitko nije shvatio da ga Netko ne želi obaviti.

Na kraju je Svatko krivio Nekoga, jer Nitko nije učinio ono što je mogao obaviti Bilo tko

Neobična posuda

Izađe sultan iz svoje palače na jutarnju šetnju i sretne prosjaka.
Što želiš? – upita ga. Prosjak se nasmije.
Pitaš me što želim!? Kao da mi možeš ispuniti želju!

Sultan se uvrijedi.
Naravno da ti mogu ispuniti želju! Samo mi reci što želiš!

No prosjak odgovori:
Dvaput razmisli prije nego obećaš.

Prosjak nije bio običan prosjak. Bio je sultanov učitelj iz prošlog života. Tada mu je obećao da će ponovno doći u njegovom budućem životu i pokušati ga probuditit. Jer, onaj život koji je potratio doći će ponovo.

No sultan je to bio zaboravio. Tko se još sjeća prošlih života?

Zato je inzistirao:
Ispunit ću svaku tvoju želju. Ja sam moćan vladar! Što ti uopće možeš zaželjeti a da ti ja to ne mogu dati!?

I prosjak reče:

- To je vrlo obična želja. Vidiš li ovu moju posudu kojom prosim? Možeš li je nečim napuniti?

- Naravno – odgovori sultan. Pozove jednog od svojih vezira, pa naredi:

- Napuni ovu posudu novcem!

Vezir donese novac, stavi ga u posudu – ali novac istog trena iščeze! Pokušavao je ponovno i ponovno – ali novac bi svaki put jednostavno nestao. Posuda je stalno bila prazna.

Okupiše se dvorjani. Glas se proširi cijelim carstvom i uskoro se oko posude tiskala cijela gomila ljudi. Sultanov ugled bijaše opasno ugrožen. On reče vezirima:
Spreman sam izgubiti čitavo carstvo, ali ne mogu dopustiti da budem poražen od ovoga prosjaka!


I nastaviše tako puniti posudu. Sultanova se riznica praznila, ali se prosjakova škrabica nije punila. Kao da bijaše bez dna. Sve što je stavljano u nju, isti bi čas iščezlo! Na kraju dana ljudi bi stajali oko posude u potpunoj tišini.

Sultan se baci pred prosjakove noge.
Pobijedio si me – reče mu. No prije nego što odeš, molim te, zadovolji moju znatiželju. Kaži: od čega je napravljena posuda?

Prosjak se nasmija pa reče:
Nema nikakve tajne! Napravljena je od ljudskih želja.

DJEVOJKA NA AERODROMU

Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma. Pošto je trebala dugo čekati, odlučila je kupiti knjigu da bi joj Vrijeme brže prošlo. Kupila je knjigu i paketić keksa. Sjela je u čekaonicu VIP da je nitko ne bi uznemiravao. Pored nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je čitao novine. Kad je ona počela uzimati keks i gospodin je uzeo jedan.

Ona se šokirala, ali ništa ne reče i nastavi čitati knjigu. U sebi je pomislila "ma gledaj ti ovo, da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila..." Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, čovjek pored nje, ne obazirući se ni na što, je uzimao isto tako jedan.

Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli: "Baš me interesira što će sad uraditi!!!" Čovjek uze posljednji i podijeli ga na dvoje! "Ovo je zaista previše " - počne govoriti šokirana, uze svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz čekaonice. Kada se osjećala malo bolje, nakon što ju je prošla ljutnja, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neugodne događaje.

Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci ..............
U tom trenutku ugleda paketić keksa još uvijek netaknut.

Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks isti kao njen bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez šokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, koja se čak osjećala povrijeđena u vlastitom ponosu i osjećajima.

Dragocjeno vrijeme

Bojažljivim glasom i očima ispunjenim ljubavlju dječačić pozdravi oca koji se vratio s posla.
- Tata, koliko zaradiš za jedan sat?
Prilično iznenađen, pogledavši svog dječaka blistavim pogledom, otac odgovori:
- Nemoj me sada gnjaviti. Umoran sam.
- Ali, tata, samo mi reci, molim te!? Koliko zaradiš za jedan sat? - navaljivao je dječak.
Otac je na koncu popustio odgovorivši:
- Dvadeset dolara na sat.
- OK, tata. Možeš li mi posuditi deset dolara? - upitao je dječak.
Pokazujući svoj umor i izrazitu uznemirenost, otac je viknuo:
- Znači, zato si me pitao koliko zaradim, zar ne? Idi spavaj i ne dosađuj mi više!
Već se smračilo i otac je razmišljao o onome što je rekao, osjećao se krivim. Možda je njegov sin želio nešto kupiti.
Konačno, želeći sebi olakšati misli, otac je otišao u sinovu sobu.
- Spavaš li, sine? - upita otac.
- Ne, tata. Zašto? - upita dječak drijemajući.
- Evo novac koji si tražio - reče otac.
- Hvala, tata! - obradova se sin. Stavi svoju ruku pod jastuk i izvadi nešto novca.
- Sad imam dovoljno! Imam dvadeset dolara! - reče.
Otac se zagleda u sina pokušavajući odgonetnuti što se događa.
- Tata, hoćeš li mi prodati jedan sat svoga vremena?

Što biste vi učinili ?

Pitanje br. 1.

Kad biste znali da žena trudnica već ima osmero djece od kojih je troje gluho, dvoje slijepo, jedno mentalno zaostalo, a ona sama ima sifilis – biste li joj preporučili abortus?

*prije nego što date odgovor na ovo, pročitajte i sljedeće pitanje:

Pitanje br. 2.

Vrijeme je da se izabere novi svjetski vođa. I vaš će se glas uzeti u obzir. Evo činjenica o trojici glavnih kandidata:

Kandidat A:

Povezan je s korumpiranim političarima, a pri donošenju odluka savjetuje se s astrolozima. Imao je dvije ljubavnice. Teški je ovisnik o duhanu, a dnevno popije 8-10 martinija.

Kandidat B:

Dvaput je na poslu dobio otkaz, spava do podneva. Na fakultetu se drogirao, a svake večeri popije četvrt litre viskija.

Kandidat C:

Odlikovani je ratni heroj. Vegeterijanac je, ne puši, ponekad popije pivo. Nikad nije imao izvanbračne avanture.

Kojeg biste kandidata izabrali? Ne čitajte dalje prije nego što donesete odluku!

Dakle, kandidat A je Franklin D. Roosvelt; kandidat B je Winston Churchil, a kandidat C je Adolf Hitler.

A, usput, glede pitanja o abortusu – ako ste odgovorili sa da, upravo ste ubili Beethovena!!!

Božje kutije

U svojim rukama držim 2 kutije koje mi je Bog dao.
Rekao mi je :"Stavi sve svoje žalosti i tjeskobe u crnu, a sve svoje radosti u zlatnu". Dobro sam pazio na Njegove riječi, i u dvije kutije pohranjivao sam svoje žalosti i radosti, ali mi se činilo da zlatna postaje svakim danom sve teža i teža, a crna je bila laka kao i prije.
Iz radoznalosti sam otvorio crnu kutiju da bi vidio zašto je tome tako, i vidio sam na dnu crne kutije rupu kroz koje su propadale moje tjeskobe i žalosti.
Pokazao sam Bogu tu rupu, razmišljajući naglas :"Pa, gdje bi mogle biti moje žalosti?"
Nasmijao se :"Dijete moje, one su ovdje kod mene:"
Upitao sa Ga :"Bože, zašto si mi dao dvije kutije, zašto crnu sa rupom"?
"Dijete moje, zlatna je za tebe da skupljaš blagoslove, a crna je da možeš ići naprijed!"

Klesar

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline.

Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega.

„Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena.

„Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.
- 3. ožujak 2008  

KRALJ I DVORSKA LUDA

U jednom kraljevstvu vladao glupi i razmaženi kralj. Osobito su ga ljutile neravnine na cestama njegova kraljevstva. Ranjavale su mu noge svaki put kad bi krenuo na putovanje. Stoga je izdao naredbu da se cijelo kraljevstvo prekrije ugodnim životinjskim krznom.

Kad je to čula dvorska luda, obuzeo ju je gromki smijeh. Bez imalo bojazni posavjetova kralja.

Dragi kralju, pa to je nemoguće! Čemu trošiti toliko bogatstvo? Bolje uzmite dva komada krzna pa ih pričvrstite na svoja stopala.

Kralju se svidje savjet dvorske lude.
Učini tako i nastadoše prve cipele.

Dio svijeta koji trebaš promijeniti tvoje je srce.

http://www.mojesutra.net/PricaDetalji.aspx?48